DOK NAS SMRT NE RASTAVI

Neki dan sam u parku uočila jednu obitelj koja me potaknula na promišljanje o našim ponašanjima uz partnera. Otac je bio u parku s djecom. Majka je kasnije došla u park, stala pored partnera pa čučnula kao bi zagrlila i poljubila djecu. Nakon toga je ustala, i nešto prokomentirala s partnerom bez pogleda u oči i fizičkog kontakta. Ne znam ništa o njima i njihovom odnosu, jesu li u vezi ili nisu i jesu li uopće partneri (možda su brat i sestra). 

Ono o čemu sam tada krenula razmišljati jest na koji bih ja način pozdravila svojeg partnera, osobu koju volim, da se nađem u ovakvoj situaciji. Naravno, postoje trenutci u kojima djeca pohrle nama u susret pa se tek nakon toga obratimo partneru. Što je s trenutcima u kojima imamo mogućnost odabrati koga ćemo najprije pozdraviti? 

Ljubav prema djeci je neusporediva i jedinstvena. Ne može se mjeriti niti se uloga roditelja može izbrisati. Nju imamo zauvijek. Partnersku ljubav biramo. Nju ne moramo imati zauvijek. Kako se ponašamo prema partneru? Kako ga mi pozdravljamo kada ga ugledamo?

Uzimamo li zdravo za gotovo odnos koji imamo? Čekamo li drugu stranu da krene prva, da progovori, da nam pokloni nešto, da nam pročita misli? Povlačimo li se ili kritiziramo kada nam nešto ne odgovara očekujući promjenu partnera? Odustajemo li, s vremenom, od odnosa jer nam partner ne daje što smo zamislili? 

Kako se mi ponašamo u odnosu? Preuzimamo li odgovornost za svoje ponašanje? Razmišljamo li kakvo smo okruženje za partnera? Dajemo li ljubav, toplinu, zagrljaj, razumijevanje i razgovor bez obzira što on nama možda jednako ne uzvraća, ne kreće prvi ili ne pita kako smo zamislili? Udaljavamo li se zato što se on ne ponaša kako želimo? 

Partnerski odnos je najteži odnos koji imamo. Podrazumijeva uzajamnu, bezuvjetnu ljubav, a ponašanja koja biramo nimalo ne idu u prilog tome. (Osobno vjerujem da ne postoji bezuvjetna ljubav.) Podrazumijevamo da je partner ovdje i da su njegova dužnost i briga – ostajanje unatoč svemu. A što ako/kada ode…?

Neovisno o ostanku ili odlasku partnera, vjerujem da mi u svakom trenutku možemo dati najbolje što znamo. Naravno da imamo loše dane i da ponekad nismo raspoloženi (kao ni naš partner), ali čega ima više? Približavanja ili udaljavanja? Kako gledamo na svoje postupke? Jesmo li svjesni da je svatko od nas odgovoran za ono što daje? I da je u redu s time? Uzimajući pritom u obzir kako se drugi osjeća i što želi. 

Da se vratim na svoje promišljanje: kada sam promatrala osobe s početka priče, razmišljala sam kako bih jedva čekala ugledati osobu koju volim. Doći doma. Zagrliti ju, ispričati joj što mi se dogodilo, reći joj da ju volim. Razmišljala sam o ljepoti odnosa koju nekada nisam imala. I koju sam možda shvatila neozbiljno. Govorim iz vlastitog iskustva. Iz iskustva razvoda uzela sam što znači biti dobro sa sobom i pritom brinuti o svojem partneru. Uzela sam da je svaki dan početak. Nova prilika za biti dobro uz partnera. Početak ponovnog osvajanja i zaljubljivanja. Dajem poljubac jer meni taj poljubac treba, a uz to se i moj partner osjeća željenim i voljenim. Kuham ručak jer sam time ja sebi dobra partnerica. Lijepo je i kada drugome omogućim da je sit i zadovoljan, da zajedno ručamo i tako provodimo možda jedino zajedničko vrijeme u danu. Naučila sam da se mogu prilagođavati drugoj osobi i pritom se osjećati zadovoljno, samopouzdano i slobodno. Neovisno o postupcima druge osobe, ja mogu odlučiti što ću učiniti kako bih bila zadovoljna.