JESAM LI ŽRTVA SVOJEG DJETETA?

Prioriteti u životu nam se neprestano mijenjaju. Sa životnim iskustvom (starenjem) dobivamo ili biramo nove životne uloge u kojima su potrebne prilagodba i promjena ponašanja. S godinama i iskustvom drugačije gledamo na svijet oko nas, neke stvari nam postaju nebitne, a neke nove postaju nova pravila i istine za nas.

Dolaskom djeteta svijet se okreće naglavačke. I sa nama samima i u odnosu s partnerom. Normalno je da se to događa jer nikada nismo imali iskustvo uloge roditelja niti smo s partnerom prošli kroz tu situaciju. Na nju se možemo pripremati unedogled, ali nikada dovoljno jer zapravo zaista ne znamo kako će biti. Još veći problem nastaje kada očekujemo stare nas, prije djeteta: partnera kakav je bio kada smo se zaljubili i tek prohodali ili sebe, mlade, poletne, bezbrižne…

S novim iskustvom je teško jer ga nemamo. Potrebno je učenje, usklađivanje, prihvaćanje sebe u novim okolnostima, ali i prihvaćanje drugih: djeteta, partnera, šire obitelji. U balansiranju sa svima njima odjednom pomislimo da sve „moramo“ ili da „neće nitko umjesto nas“. Ili pak očekujemo od drugih više nego što smo prije (najprije od partnera).

Kada smo nezadovoljni svime navedenim, razočarani svojim očekivanjima, kada pokušavamo i dalje „imati život“ unatoč djetetu, krenemo u ideje da smo zarobljeni, da nam je teško, da više nije kao prije, da nemamo vremena za sebe, zabavu i da si ne možemo dopustiti nešto što smo mogli dok nije bilo djeteta.

Za početak bih rekla ovo: nismo žrtve svojeg djeteta niti nam je život stao zato što nam se obitelj proširila. Nije dijete krivo što mi više nešto ne možemo nego mi sami sebe krivimo ostajući u idejama da nas dijete sprječava u nečemu i da smo sebi nešto uskratili zbog djeteta.

Više volim reći da smo odabrali dijete umjesto vremena s prijateljicama, čitanja knjige nasamo, izlaska s partnerom ili povratka na posao.

Svatko od nas ima ideju kakav bi idealan roditelj trebao biti i prema njoj se ponašamo. Ako je za mene idealan roditelj onaj koji se igra na podu s djetetom satima onda ću to nastojati i ostvariti. Ako je za mene idealan roditelj onaj koji njeguje vrijeme sa sobom i provodi vrijeme bez djeteta (sam ili s partnerom) onda ću imati vrijeme za sebe.

Nismo se odrekli nečega zbog djeteta već smo odlučili provesti vrijeme s djetetom, s obitelji ili kupiti djetetu bolje cipele. Tim odabirom smo sebi dobri roditelji. Vjerujem da nismo zapostavili sebe već nam je u tom trenutku bio izbor učiniti bolju okolnost za dijete. Onda nismo žalili jer nismo sebi kupili nove traperice već smo sretni što djetetu možemo omogućiti novu i kvalitetnu odjeću.

Kada vjerujemo da moramo svime balansirati, da se moramo žrtvovati kako bi djetetu bilo bolje, kada govorimo da nemamo vremena za partnera jer je „dijete na prvom mjestu“; kada vjerujemo da smo svemogući roditelji koji rade, kuhaju, pospremaju, igraju se s djetetom, obavljaju nabavku (i još mnogo toga) onda ni ne odustajemo od te slike. Onda tražimo potvrdu društva, hvalu partnera, njegovo razumijevanje. Očekujemo da se on ponekad ponudi kako ne bismo sve mi radili. A kada očekujemo da se drugi ponudi – vjerujemo da smo žrtve i da ovo nismo odabrali.

Tko kaže da dijete mora jesti skuhano, imati novu odjeću, ići na izlete, imati igračke, provoditi vrijeme s roditeljima? Nitko. Reći ćete možda da je to normalno. Ja vjerujem da ne postoji normalno i ludo. Postoji ono kakvim smo mi zamislili.

S djetetom dobivamo novu ulogu – ulogu roditelja. Ta uloga traje vječno. Ne možemo je se odreći. Kada dijete stavljamo na 1. mjesto, vjerujemo da smo time dobri roditelji. Samo ja ne bih rekla da stavljamo dijete na 1. mjesto. Rekla bih da stavljamo svoju ulogu roditelja na 1. mjesto. Sebe smo stavili na 1. mjesto kao dobra mama ili dobar tata. A ako smo na 1. mjestu onda ćemo i sve napraviti da bismo se tamo i dobro osjećali. Prema tome nismo sebe zapostavili već ispunjavamo neku novi sliku o sebi: sliku dobrog roditelja. Nitko nas ne sprječava da od te slike odustanemo. Pitanje je želimo li.

Realno je da nam je nekada puna kapa, da se pitamo što nam je ovo trebalo, da nam je naporno juriti na sve strane… Ono što olakšava pogled na situaciju jest da sve to radimo zbog sebe. U svakom trenutku. Teškoće nastaju kada očekujemo drugačije ili od drugih očekujemo drugačije ponašanje, U svemu možemo balansirati i truditi se iznova da nam bude dobro. Početak je vjerovanje da mi je dobro ovako. Ukoliko nije, imam moć učiniti drugačije. Da, teško je. Ali, nismo zato robovi svoje djece.