MOŽEMO LI BITI DOBRI ZA DRUGE UKOLIKO NISMO DOBRI SAMI SA SOBOM?

Nedavno sam imala vrlo teške trenutke s djetetom u kojima sam mislila da gubim kontrolu i zapravo inzistirala na promjeni njezinog ponašanja kako bi meni bilo lakše, bez pokušaja promjene mojeg ponašanja. Par dana nakon toga promišljala o svojem zadovoljstvu sobom kao majkom odnosno o sebi kao okolnosti za dijete.

Svima su nam poznati oni trenuci (ili dani) kada nam ništa ne ide, svi su nam krivi, mnogo toga uzimamo kao uzrok naših problema, nesretni smo, nemamo snage niti volje, želimo da nas svi ostave na miru i ništa ne pitaju… nasuprot onih u kojima smo vedri, raspoloženi, imamo vremena, volje, razumijevanja i strpljenja. Kada smo raspoloženi ne razmišljamo o načinima na koje smo postigli zadovoljstvo niti se trudimo analizirati vlastito ponašanje jer smo zadovoljni svime što se oko nas događa. Ne povezujemo svoj pogled na život s okolnostima koje su se poklopile, ne zamaramo se sitnicama. No, kada se događaji ne odvijaju kako želimo, često krećemo u optuživanje i traženje uzroka našeg negativizma te rijetko osvještavamo što se događa, što zapravo radimo i zašto. Usmjereni smo na druge umjesto na sebe.

Iza nezadovoljstva svojom roditeljskom ulogom stoje određena očekivanja od djeteta, ali i od samih sebe kao roditelja. Kada smo nezadovoljni, pokušavamo postići kontrolu jer vjerujemo da je to naša zadaća i da je to moguće postići. Ako imamo ideju da smo dobri roditelji ukoliko nas dijete poštuje, sluša i poštuje naše granice, a ono što vidimo je suprotno od toga, zaključujemo da u svojoj ulozi nismo uspjeli.

Kako imamo različita područja života u kojima se ostvarujemo, teško je biti u potpunosti zadovoljan ukoliko se u jednom ne ostvarujemo na način na koji želimo. Ako sam trenutno nezadovoljna jednim područjem života, neminovno je da to utječe i na ostala, u ovom mom slučaju na – roditeljstvo. U svemu smo tome – mi, sa svojim stavovima o životu kao i očekivanjima od drugih, ali i od sebe. Sve se isprepliće i ne možemo se isključiti iz jednog područja pa biti drugačije osobe na nekom drugom planu. Tako, ako smo nezadovoljni svojom roditeljskom ulogom neminovno će to utjecati i na naš partnerski odnos ili odnos s kolegama i prijateljima. Često, zbog nezadovoljstva u jednom dijelu života, posežemo za udaljavajućim ponašanjima prema ljudima oko sebe: na poslu smo pod stresom, ne razumijemo kolege ili pak zahtijevamo od partnera više razumijevanja/ljutimo se i proganjamo jer smo nezadovoljni. Prisjetite se svojih očekivanja od partnera u partnerskom odnosu ili očekivanja od odnosa između njega i djece koja su često neispunjena zbog naših ideja kako bi trebalo biti, da nama bude lakše. To je isto vrsta nezadovoljstva koju često ne osvještavamo. A ne osvještavamo ju jer fokus prebacujemo na druge, a ne na ono što nama treba.

Zapravo je ključ u tome da smo mi sami sebi rješenje. Zapitajmo se što očekujemo od ljudi koji nas okružuju. Promislimo što mi možemo drugačije kako bi se onda sve počelo mijenjati. Jer naš pogled na svijet – mijenja svijet. Promislimo o našim idejama kako bi svijet oko nas trebao funkcionirati i zapitajmo se koliko je to realno. I na kraju: jesu li naša djeca ili partner krivi jer se nama stvari ne odvijaju kako smo ih zamislili?