RECEPT ZA USPJEŠNOST

Photo: Pexels.com

Koji je tajni recept uspješnosti? Svladavanja svih prepreka? Balansiranja svih obaveza uz istodobni osjećaj sreće, zadovoljstva, ispunjenosti i ostvarenosti?

Nije ga teško otkriti. Ali, teško ga je upotrijebiti. Ne uklapa se u tuđe sastojke, zaseban je, poseban i unikatan. Ne može se dodavati silom, ali je prijeko potreban za savršen doživljaj.

Krećem iz uloge majke i žene jer je to iskustvo koje imam. Iako je ono o čemu pišem primjenjivo na sve bez obzira na ulogu koju imamo. 

Često kao majke i žene imamo ideju brinuti se, biti uvijek dostupne, snažne, hrabre, požrtvovne. No, briga, žrtva i predanost kriju iza sebe potrebu da svima ugodimo što ponekad dovodi do toga da od drugih očekujemo prepoznavanje našeg truda ili da očekujemo jednaki trud zauzvrat. Očekujemo hvalu, pomoć i čitanje naših misli, a u podlozi tih očekivanja su misli i vjerovanja da nam je teško i da se za sve prostiremo i dajemo. Drugim riječima: briga postaje proganjanje ili shvaćanje sebe kao žrtve.

Odgovor na pitanje kako sve održavati u ravnoteži, biti svima na usluzi, a pritom biti sretan – nemam. Ali, imam pitanja: Zašto se dajemo? Zašto želimo sve balansirati? Zašto želimo biti svima dostupni, na usluzi, jaki i hrabri? Što time dobivamo? Tko nam je rekao da moramo takvi biti? Otkud nam te ideje? Kakvi smo sami sebi kada se tako ponašamo, kada mislimo da smo mi ti koji sve moraju držati u rukama? (Znate onu izreku da žena drži tri ugla kuće). 

Ukoliko ste pomislili da to jednostavno tako treba biti, da ne znate drugačije i da će se, ukoliko bude drugačije, sve urušiti… reći ću da to nije istina. Samo neće biti kako smo zamislili. No, to ne znači da stvari izmiču kontroli. To znači da puštamo, a time se zapravo približavamo jedni drugima. Ponekad pustiti znači podržavati, razumjeti i biti hrabar.

Tajni sastojak za uspješnost smo mi sami. Zapitajmo se što želimo postići kada mislimo da sve mora biti pod našom palicom, što ćemo izgubiti ako malo popustimo. Zašto mislimo da je naša dužnost sve usrećiti, a ne usrećiti prvenstveno sebe kako bismo onda i drugima bili bolji. Zašto ponekad ne želimo na glas reći da ne možemo, ne želimo ili da smo umorni. Zašto se iscrpljujemo i pritom očekujemo hvalu od drugih. 

Drugi nam ne mogu dati ono što nemamo. Tako ni mi drugima ne možemo dati ono što im nije bitno koliko god mi mislili da je to za njihovo dobro. Budimo dobro sa sobom. Onda ćemo moći čuti druge, biti sretni i zadovoljni. Onda ćemo držati balans. A ako se ponekad on i naruši, nema veze. Nije svaki dan savršen niti ga je moguće takvim skrojiti. Ali, savršen može biti naš pogled. Pogled na nesavršen dan.