RANA

Danas sam se probudila i zatekla sam kako gledam u drugu stranu kreveta. Prazna je.

Vratila sam film unazad. Dok sam razmišljala da je nepravda sve što mi se dogodilo, da je to zapravo bio užasan događaj; dok sam osuđivala i govorila si da je takav postupak za svaku osudu; dok sam razmišljala kako mi je bilo samoj s jednomjesečnom bebom, uvukla sam se u osjećaj samosažaljenja i gorčine. Taj osjećaj proizvela sam svojim mislima. Nisam se s njime probudila. Probudila sam se s mislima. Ostala sam ležati nepomično i vrtjela sam stare filmove. Dovukla sam ih u sadašnjost. Osjećala sam kako sam iznutra potamnila i kako mi tijelo osjeća tugu i usamljenost.

Prošlost nas obuzme ukoliko joj to dopustimo. Neprestanim promišljanjem o onome što je bilo, priželjkivanjem da se tako nije dogodilo, osudama tog čina, žaljenjem što sada nije tako divno kako je nekada bilo… stavljamo se u poziciju žrtve. Dovlačimo staroga sebe u stvarni svijet. Nekadašnji ja nije uopće isti kao ovaj danas (iako možda vjerujemo da je jer nismo odustali od tog svijeta). Svakim danom smo drugačiji, a pogotovo kada poduzimamo nove akcije, promišljamo, mijenjamo pogled na život…

Mnogo je toga što još rješavam sama sa sobom, a tiče se zamjeranja i razmišljanja kako da se drugi promijeni pa da meni bude lakše. Jer u postupcima drugih mjerim svoju vrijednost. Kako tumačim postupke drugih tako vjerujem da je meni. Ako je netko za mene kriv onda sam ja nemoćna. Ako je netko za mene jadan i slab onda sam ja ta koja njime može vladati. A zapravo ne želim vjerovati ni u jedno niti u drugo. Ta ideja mi se sviđa, ali nisam ju još u potpunosti zaživjela, nisam ju uzela kao pravu istinu. Doći će do toga. Potrebno je vrijeme da se iskorijene neka prošla vjerovanja, načini na koje sam funkcionirala. Promjene zahtijevaju strpljenje i ustrajnost jer je padova mnogo. Padovi se događaju jer se još uvijek nečime uspijevamo razočarati. A razočarani smo kada se vraćamo na stare puteve: stara vjerovanja koja danas više nemaju smisla, a teško nam ih je pustiti jer strepimo od novoga i nepoznatoga. 

Dopuštam si da me ta rana iz prošlosti ponekad zažulja. Ona je dio mene. Moram priznati da ju i volim jer sam ju uzela kao učiteljicu. Volim ju jer ju želim sačuvati takvom, pomalo bolnom. Da mogu razumjeti svoju bol i bol drugih, koji iskuse gubitak. To ne znači da, zbog toga, i dalje živim prošlost. Čuvam ju, ali ne ponašam se isto. Nisam njezin rob. Nadišla sam ju. Drugačije gledam na nju.

No, kada se zateknem u razmišljanju o njoj, zapitam se što je to što mi zapravo danas nedostaje, što zapravo mislim o sebi i drugome; u što vjerujem kada imam potrebu zakotrljati taj film. Jer svako vraćanje u prošlost za nas ima smisla. Pravo je pitanje kakvog smisla.