ZAHVALNOST

Photo: Pexels.com

Kada sam iskusila uspjeh, shvatila sam da želim još. Padovi su mi pobudili želju za radom na sebi, radom na razumijevanju drugih i želju za napretkom. Kada sam iskusila osobno zadovoljstvo zbog promjena koje sam napravila u životu, odlučila sam da ne želim više nikada stati. Ne želim više nikada reći da ne mogu, da sam slaba, nesposobna, da ne zaslužujem nešto i da ne vrijedim. 

Kada osvijestimo da imamo jedino sebe, kada vjerujemo da jedino nad čime možemo imati kontrolu, i što možemo mijenjati da bi nam bilo dobro, smo mi sami: naše misli i djela, onda se sve oko nas mijenja. 

Zašto je to tako teško vjerovati i mijenjati? Jer nas nitko tome nije učio. Jer je u ljudskoj prirodi usmjerenost na druge i potreba za mijenjanjem svega oko nas kako bi nam bilo dobro.

Zahvalna sam što sam zahvalna. Zahvalna sam što sam u gubitku počela uočavati sve ono što prije nisam, a što me može činiti radosnom. To je odluka. To je u našoj moći. Odabir vjerovanja i misli koje iz njih proizlaze. „Bit ću zahvalna za ono što imam. Budit ću se i tonuti u san u zahvalnosti.“ Čak i kada je dan najteži. Iz zahvalnosti proizlaze mir, sreća, zadovoljstvo, skromnost, snaga i volja.

Iz tuge i boli naučila sam slušati sebe. Svoje potrebe. Svoje želje. Postala sam svjesna svojih mana, ali sam počela vjerovati da mi one mogu poslužiti za rast. Da iz njih mogu učiti i mijenjati ih sebi u korist. Više mi nisu služile za samokritičnost i ispriku da ja drugačije ne mogu već su mi počele predstavljati izazov i učenje.

U samoći sam naučila uočiti detalje koji me okružuju. Ljude koji su uz mene što god da se dogodi. Naučila sam slušati. Naučila sam grliti. Odabrala sam šutnju naspram kaosa i vikanja, zatvorene oči naspram razbacivanja. I tu sam susrela sebe. Onu koje sam se najviše bojala.

U voljenju sebe naučila sam vjerovati da mogu sve što poželim. Da mogu biti sretna ako to želim. Da sam jaka jer sve mogu sama. Naučila sam brinuti o sebi, reći „ne“, reći da ne želim i reći da mi treba vremena i prostora. Stanke u životu prestale su mi predstavljati slabost. One su počele za mene biti skupljanje hrabrosti i snage. 

Spremna sam si dokazati da doista želim ono što tražim i da cijenim sve što će mi biti darovano. U pustinji, boli, samoći i tuzi sam čekala i dočekala sam dar koji sam tražila. Dar mira, ljubavi i sreće. Iščekivanje dok tugujemo je škola našoj vjeri. U toj boli rastemo i sazrijevamo. Samo ako to želimo i vjerujemo da je tako.