KAKO SI?

Photo: Pexels.com

Kako ste? Kako ste zaista? Sami sa sobom, bez maske, bez potrebe za ispunjavanjem očekivanja drugih?

O čemu ovisi vaše raspoloženje? O drugima, o neželjenim događajima? Razočaranjima?

Ili ovisi o vašem zadovoljstvu samima sobom? Zahvalnosti na ljudima i prilikama koje vam se pružaju?

Vjerujemo da je pitanje „Kako si“ postalo usputno, reda radi, pitanje iz ljubaznosti ili lažne brige. 

Zašto zapravo vjerujemo da je to pitanje postalo bezazleno? Kako mi gledamo na to pitanje i kakve odgovore, na temelju razumijevanja tog pitanja, dajemo?

Odgovaramo li iskreno bez obzira na osobu koja nam postavlja to pitanje? 

Ako ne, zašto? 

Ako da, što stoji iza naše izjave? 

Potreba da nas netko žali (ako smo loše) ili potreba da nam se ljudi dive (kada ističemo svoje uspjehe u svrhu divljenja) ili jednostavno potreba za zbližavanjem i iskrenim razgovorom?

Nedavno mi je jedna kolegica postavila pitanje o učestalosti viđanja mojeg djeteta od strane tate. Iako sam mogla na to pitanje odgovoriti kratko, jednostavno ili da sam zadovoljna, ja sam se malo izjadala. Kada sam kasnije analizirala svoj odgovor, shvatila sam da ja sama nisam u redu s nečime u životu pa onda na taj način i odgovaram.

Zašto ovo pišem? U tom trenutku osvijestila sam da sam se imala potrebu opravdavati (1.) zato što mi je pred tom osobom bilo bitno da se pokažem jakom i samostalnom i (2.) zato što nisam bila u redu s onime što se događa: očekivala sam drugačije, a to se nije događalo. Pa sam onda taj događaj povezivala sa svojim neuspjehom, a zapravo okolnosti nemaju veze sa mnom.

Naravno da nećemo svima iskreno govoriti što osjećamo. Pred nekima ćemo „otvoriti dušu“, nekima ćemo uljepšati sliku o nama, nekima ćemo usputno odgovoriti na pitanje, ne mareći što ta osoba o nama misli niti pridajući važnost tom pitanju (jer nemamo potrebu zbližavati se s tom osobom). 

No, zašto tako odabiremo? Skrivamo li se iza određenog odgovora jer nas je sram priznati da smo loše ili pak da smo odlično? Želimo li odgovorom zadovoljiti druge i prikazati se jakima ili pak slabima? Vjerujemo li da nas uspjeh ili neuspjeh određuje pa da onda određuje i našu vrijednost i pripadanje određenoj skupini ljudi? Zašto se ponekad bojimo reći kako smo zapravo? Vjerujemo li da smo nemoćni? Da nas drugi neće prihvatiti? Da nemamo pravo reći kako se osjećamo? Vjerujemo li da nas emocija određuje ili da njome možemo upravljati? Prihvaćamo li sebe upravo takvima kakvi smo sada, s vjerovanjem da možemo mijenjati sebe?

I… KAKO STE?