POGLED UNAZAD

Photo: Pexels.com

Što smo stariji, godine sve brže lete, no ova je zaista iznimna. Neki dan zatekla sam se razmišljajući jesam li pogrešan datum napisala, kada sam shvatila da smo stigli do posljednjeg mjeseca u godini. Kada prije?? Razdoblje izolacije mi je u potpunosti nepostojeće, ljeto uvijek prođe brzo… i evo nas na kraju godine.

Kada se osvrnemo, na što pomislimo?

Gubitak?

Žaljenje za nečime?

Mislimo li da smo mogli drugačije?

Odbijamo li prihvatiti realnost?

Tugujemo li?

Nabrajamo li sve negativnosti?

Krivimo li ovu godinu za sve što nismo postigli?

ILI

Čuvamo lijepe trenutke?

Otpuštamo gubitke?

Njegujemo (nove) odnose?

Učimo iz iskustva i mijenjamo se?

Zahvalni smo na onome što imamo, a što prije nismo uočavali?

Vjerujemo da unatoč teškoćama mijenjamo pogled na iste?

Okružujemo se ljudima uz koje nam je dobro i radimo što volimo?

Vjerujemo da možemo upravljati jedino svojim mislila jer sve ostalo je nerealno?

Ja sam u ovoj godini najviše do sada zagrlila sebe, razumjela se i njegovala. Prestala sam vjerovati da sam žrtva i više sam razumjela druge i kako da meni bude bolje bez obzira na ponašanje drugih. Otpuštala sam odnose, prihvatila padove. Napokon sam otkrila da sam ja jedina kovač svoje sreće i da, ako ne volim sebe i ne vjerujem da mogu, nitko to drugi neće umjesto mene.