ZAMJERKE, LJUTNJA, KRIVNJA, RAZUMIJEVANJE

Mnogo sam čula od vas ovih dana, u mnogim ružnim i neželjenim okolnostima se nalazite. Okolnostima koje nikada niste zamišljali i možda ih nikada nikome ne biste ni poželjeli.

Od mojeg prekida prošle su tri godine. Kada se okrenem unazad, divim se putu koji sam prošla. Da mi je netko rekao da će mi se takav životni preokret dogoditi, samo bih mu se nasmijala. A da mi je netko, u fazi prekida rekao, koliki ću put prijeći rekla bih mu da je lud jer je to nemoguće kada ti se život tako sruši. Sve ono o čemu sam maštala, što sam gradila, nade koje sam ulagala… nestalo je u 5 minuta. U jednom monologu. Preko noći. Mnogo sam literature od tada pročitala, prošla osobnu psihoterapiju i u edukaciji sam za psihoterapeuta realitetne terapije. Faze koje sam prošla svela bih na sljedeće:

Faza tuge i ljutnje jest faza neprihvaćanja, okrivljavanja sebe i okrivljavanja druge strane iz vjerovanja da to nije normalno, da nismo tako zamislili, da drugi nema pravo, da nas je izdao, da nije trebao obećavati kada je ovako sada postupio, da ipak možemo zadržati partnera i da smo krivi jer je otišao.
Faza u kojoj ne prihvaćamo realnost i želimo „svoj život natrag“. Nadamo se povratku na staro i vjerujemo da ne možemo dalje i drugačije se ponašati nego kao do sada, što se raspalo. Poduzet ćemo sve što je potrebno da druga strana shvati kako je ispravno samo ono u što mi vjerujemo i nećemo puštati ideju pomirbe i nadanja.
Faza u kojoj vjerujemo da smo nemoćni i neposobni, manje vrijedni bez druge osobe uz sebe. Gajimo misli da život staje, ne znamo kako ćemo dalje i njegujemo očaj. I da, istina je, nemamo pojma kako ćemo dalje. Jer u tom novom nikada nismo bili. Zato i je zastrašujuće. Vjerujem da sam polovica, a ne individua.

Faza otpuštanja/prihvaćanja jest faza u kojoj još uvijek njegujemo ideju kako bi trebalo biti, ali razmatramo što nam je bitnije: tjeranje drugoga na promjenu (što je nemoguće) ili mijenjanje sebe kako bi nam bilo bolje. Pronalazimo načine na koje otpuštamo tugu/ljutnju, no još uvijek gajimo nadu u promjenu druge osobe. Malo prigovaramo, malo šutimo, malo se usklađujemo. Radimo to na temelju ponašanja drugoga što znači da još uvijek vjerujemo da smo žrtva ili da ih možemonatjerati na promjenu. Kuražimo se, ali tražimo razgovore u kojima ćemo se ispuhati i reći sve što nas nervira kod druge osobe jer vjerujemo da treba biti bolja i da mi znamo kako bi se trebala ponašati. Jer tada će nam biti lakše. Još nismo povjerovali da sve zapravo ovisi o nama samima i da imamo konce u svojim rukama. Još postoji zamjeranje jer vjerujemo da je nepravedno sve što nam se dogodilo i jer imamo zamišljene slike obitelji koje ne napuštamo.

Faza razumijevanja/promjene jest faza u kojoj ne pokušavamo promijeniti okolnosti već sebe unutar njih. Faza u kojoj poznajem okolnosti i djelujem unutar njih. Ne prihvaćamo ih iz vjerovanja da smo bespomoćni već zato što vjerujemo da smo dovoljno sposobni i moćni sami nešto poduzeti i stvarati. Na drugu osobu gledamo kao na informaciju s kojom možemo što hoćemo: promijeniti ju ne možemo, ali ju možemo drugačije čuti i drugačije se ponašati kako bi nama bilo dobro, a ne kako bismo to radili za druge i zbog drugih. To ne znači da smo umišljeni, bahati, bešćutni, da nam nitko ne treba već to znači da vjerujemo u svoje sposobnosti i samostalnost. Bivšeg partnera smatramo kao pomagača, a ne kao osobu koja se treba uklopliti u naš svijet da nam bude lakše. Ima loših dana, ima padova, no kada se dogode – prihvaćamoih i uzimamo ih kao učenje i iskustvo, a ne kao pad i slabost.
Zahvalni smo za ono što imamo jer vjerujemo da smo slobodni i neovisni. Da možemo preživjeti sami i da danas možemo drugačije birati i postupati nego prije.

Partnerima zamjeramo kada vjerujemo da smo žrtve, da nemamo moć u svojim rukama, kada mislimo da ne možemo od nepoželjne sutuacije učiniti čudo. Krivimo se kada vjerujemo da možemo promijeniti druge (da smo drugačije postupili, druga osoba bi se drugačije ponašala). Ne možemo. Nemamo pojma zašto je druga osoba donijela takvu odluku u tom trenutku, nemamo pojma zašto su se loše ponašali (odnosno znamo: radili su sve samo da njima bude bolje, ali ne po našim pravilima). Danas imamo mogućnost otići ili ostati. Ako ostajemo, to nam iz nekog razloga koristi i to ne znači da smo vezani. Možemo otići, ali ne želimo jer nam je druga osoba potrebna (npr. kao otac našeg djeteta). Kada odlučujemo ostati i nesretni smo zbog tog izbora onda polazimo iz vjerovanja da život nema smisla, ne vjerujemo da možemo, da zaslužujemo više. 

Teško je odreći se odnosa kakvog zamišljamo, ali nije nemoguće. Potrebno je vrijeme i potrebna je cijela rekonstrukcija naših ideja i želja.
Nije lako puštati cjeloživotno uzgajana vjerovanja kako bi nam bilo lijepo, kakvu obitelj želimo, kakav odnos zamišljamo.

Ako ipak ostajemo u nesretnim okolnostima, zapitajmo se zašto nam je to bitno. Mi i dalje biramo ostajati u nesretnim okruženjima iz različitih vjerovanja. U svemu imamo izbor. Nismo robovi već slobodna bića koja biraju što će s obzirom na vjerovanja što je naša uloga (prosvijetliti druge ili brinuti o sebi kako bismo bili sretniji).