KOMUNIKACIJA ILI KAKO POSTIĆI PROMJENU KOD DRUGOGA

Photo: Pexels.com

Ovo nije tekst o tehnikama komuniciranja niti receptima za bolju komunikaciju. Vjerujem da svatko od nas može vježbati asertivnu komunikaciju, „ja-ti“ poruke i aktivno slušanje. Brojne knjige su napisane o načinima na koje naše poruke mogu zvučati bolje i jasnije, a naše slušanje može postati usmjerenije na sugovornika.

No, ono o čemu se premalo piše jest razumijevanje ponašanja drugoga i prvenstveno razumijevanje onoga što mi želimo postići svojim ponašanjem. Jer ti rezultati zapravo ne ovise o nama već i o percepciji druge osobe. Na temelju povratne poruke sugovornika odlučujemo što ćemo poduzeti kao i ona na temelju naše povratne informacije. Tako naša poruka nije uvjet da će druga osoba shvatiti odnosno učiniti promjenu koju očekujemo.

Najprije bih rekla da su komunikacija naša ponašanja kojima nastojimo sebe dovesti u ravnotežu: biti zadovoljni, sretni i osjećati se ispunjenima, zadovoljenih potreba. Kada govorimo o potrebama, potreba za ljubavi (pripadanjem) i potreba za moći su vrlo često u sukobu. Tako kada prođe neko vrijeme u vezi ili braku, uljuljamo pa potreba za moći dolazi na 1. mjesto, prije potrebe za ljubavi. Nekako smo sigurni u ljubav koju imamo pored sebe pa, „tjerani“ potrebom za moći, želimo preuzeti nadzor nad odnosom u kojem se nalazimo. I tu dolazi do sukoba.

Kada sam ispitivala koja ponašanja vi koristite u komunikaciji, navodili ste da najčešće koristite razumijevanje, ali i šutnju/povlačenje/izbjegavanje. Razumijevanje je način na koji možemo saznati što osoba želi, voli, koje prioritete u životu ima, što joj je bitno i zašto. Na temelju tih informacija možemo shvatiti iz kojih potreba osoba polazi kako bismo se mogli bolje približiti i raditi neka nova ponašanja koja možda do sada nismo, kako bi nam bilo dobro uz tu osobu. Govorim o nama jer promjena našeg ponašanja nije uvjet da će se i drugi drugačije ponašati. Ponašanja koja ste naveli, a suprotna su razumijevanju (šutnja/povlačenje/izbjegavanje) zasigurno nas dugoročno ne čine sretnima i zadovoljnima. Zašto? Jer idemo s namjerom da se drugi promijeni. Jer kada se drugi promijeni, ja ću biti sretna i zadovoljna osoba. Kada vidimo da nam objašnjavanje nema smisla, koristimo pasivno agresivne načine za postizanje promjene. Promislimo radimo li time za odnos.

Sve što radimo, radimo da bismo se mi osjećali dobro. Pitajmo se idemo li u tom smjeru i jesu li zamisli u našim glavama realne i ostvarive.

Ono što smatram bitnim jest razumjeti ŠTO ŽELIMO POSTIĆI TAKVIM PONAŠANJEM?

Želimo li se osjećati bolje kao partner/ica ili želimo svim silama dokazati drugoj osobi kako je njezina promjena potrebna? Želimo li svojem djetetu dokazati ono što mi vjerujemo da je loše za njega i inzistirati na tom ponašanju za koje mi vjerujemo da je dobro jer je nama nekada koristilo? Jesmo li svjesni ponašanja koja biramo? Idu li nam ona u korist? Ponavljamo li ista ponašanja s vjerom da će druga osoba „konačno nešto shvatiti“? Vjerujemo li da imamo moć postići promjenu kod drugoga?

Dobra vijest je da NEMAMO TU MOĆ. Zašto je to dobra vijest? Jer je oslobađajuća. Jer oslobađa mukotrpnog rada, nesretnosti i uzaludnog truda. Rijetko se okrećemo sebi i pitamo se ostvarujem li se ja kako želim ovim postupcima koje trenutno biram. Rijetko osvještavamo da smo mi samo informacija i slučajni prolaznik koji se, eto, našao u ovoj priči. Koliko smo odgovorni za informacije koje dajemo? Jer za njih smo jedino odgovorni. Kako će druga osoba primiti našu poruku je njezina odgovornost. Bez obzira preklinjemo li, objašnjavamo, vičemo, plačemo ili šutimo. Mi ne možemo apsolutno ništa poduzeti u vezi primanja poruke.

Odnosi se narušavaju čim u njih unosimo naše vjerovanje da možemo postići da se drugi ponašaju kako želimo.

Ne možemo zaviriti u glave drugih ljudi koliko god mislimo da znamo što oni misle i žele. Mi uvijek polazimo iz svojeg svijeta i vjerovanja što bi za nas bilo dobro pa na temelju toga vjerujemo da je to i drugima dobro. Kada se ponašamo na temelju tih vjerovanja, polazimo iz kontrole. Istina je da nikada ne možemo znati što je u mislima drugih ljudi. Pretpostavke su vrlo loše za odnos. Ono što možemo jest provjeravati i informirati se kako bismo saznali želimo li i dalje biti uz te ljude ili ne; kako bismo saznali kako im se možemo približiti i sebe bolje realizirati uz njih. I tada to nije recept za ostajanje drugih uz nas jer se drugi ostvaruju na drugačije načine. U našoj moći jest davati sve što znamo, birati drugačije na temelju onoga što vidimo s ciljem da se mi ostvarimo na način da budemo sretni i zadovoljni. Prisjetimo se kako smo se ponašali na početku ulaska u vezu ili brak. Što se promijenilo u međuvremenu? Kako smo se mi promijenili. Pustimo drugu osobu… Promislimo što je nama danas bitnije i zašto te na koji način to dajemo do znanja. Kritiziranjem, šutnjom, izbjegavanjem, pretpostavljanjem, objašnjavanjem sigurno ne postižemo sreću u vlastitom životu.