USAMLJENOST JE VJEROVANJE

Photo: Snažna mama

Dugo sam razmišljala što bih napisala o usamljenosti.

Za početak, potrebno je razlikovati samoću od usamljenosti. Samoća je fizička i može poslužiti za rad na sebi, odmor, uživanje, stvaranje. Samoća nam je potrebna za vraćanje sebi i upoznavanje sebe.

Usamljeni smo kada nemamo ostvaren neki blizak odnos i kada vjerujemo i njegujemo misli da ćemo usamljeni ostati i u budućnosti i da smo nemoćni išta poduzeti. Usamljeno se možemo osjećati i kada smo okruženi ljudima. Usamljenost je vjerovanje. Vjerovanje da nismo dovoljno dobri da bi bili u društvu nekoga. Da nismo dovoljno dobri da bi nas netko odabrao. Vjerovanje da nam nešto nedostaje. Vjerovanje da ne vrijedimo dovoljno kada nas drugi ne prihvate onako kako očekujemo. Vjerovanje da možemo kontrolirati druge (isticanjem svoje usamljenosti i tuge) kako bismo dobili što želimo: osjećaj vrijednosti, prihvaćenosti i pripadanja. Vjerovanje da ne možemo ništa u ovim teškim okolnostima, vjerovanje da smo žrtve i da smo nemoćni.

Najprije se zbog spomenutih pokušaja kontrole drugih osjećamo ljutima, no s vremenom postajemo inertni i prestajemo poduzimati ikakve akcije jer vidimo da se ništa ne pokreće. Prestajemo ulagati napor za postizanje ikakvih promjena. To se nadovezuje na drugo spomenuto vjerovanje da smo nemoćni. Zbog promijenjenih i težih okolnosti nego što smo zamišljali, strah nas je poduzeti određeni korak jer se bojimo odbijanja, npr. pozvati na večeru prijatelje koji imaju partnere jer mi nismo u vezi pa vjerujemo da nas neće prihvatiti i imati tema za razgovor s nama. Jer vjerujemo da nas ne razumiju i da se mi više ne uklapamo u taj svijet. Strah nas je neprihvaćanja jer vjerujemo da nismo dovoljno vrijedni, kvalitetni i sposobni družiti se s ljudima koji su u vezi, sada kada smo mi slobodni.

Korak koji nam olakšava promjene jest osvještavanje i priznavanje straha. Da, normalno je da se bojimo. Normalno je osjećati prazninu i izgubljenost nakon nekog prekida ili gubitka voljene osobe. Što je strah? Vjerovanje da okolnosti upravljaju nama. Strah nas je poduzeti novi, nepoznati korak jer se bojimo nepriznavanja. Izbjegavanjem novih koraka čuvamo sliku o sebi. Sliku koju smo imali u prošlom odnosu. Sliku da smo voljeni, da imamo osobu uz sebe, da imamo partnera, sigurnost, da imamo smisao. No, smisao i dalje imamo unatoč promijenjenim okolnostima. Potrebno je prilagoditi im se kako bi nam bilo dobro. To smo i dalje mi samo u drugačijem okruženju.

Jesmo li manje vrijedni jer je netko odlučio drugačije od onog što smo očekivali, od onog u što smo se uljuljali i na što smo navikli? Jesmo li manje vrijedni ukoliko ne ispunjavamo nečije ideje? Ideje koje je ta osoba kreirala na temelju svojih iskustava i želja?

Dugoročno njegovanje vjerovanja da smo usamljeni može rezultirati na primjer depresijom ili anksioznosti. Dugoročno vjerovanje da s nama nešto nije u redu dovodi nas u kroničnu nesretnost zbog koje bi mogli poduzeti različita štetna ponašanja.  

Koje su onda naše mogućnosti? U koje odnose možemo ulagati i s kojim ljudima se možemo okružiti? Dobra vijest je što uvijek imamo kapacitet i moć ulagati u odnose. No, možda ne želimo. Osjećamo da nemamo volje, snage. Strah nas je. Zašto ne želimo ulagati? Čekamo li druge da nešto poduzmu? Da nam pošalju poruku, pitaju nas kako smo, da nas pozovu na druženje? Što dobivamo čekanjem? Što dobivamo vjerovanjem da smo žrtve? Privlačimo li pozornost na taj način? Što nama nedostaje? Koju prazninu želimo popuniti? Prazninu nastalu prekidom ili nastalu vjerovanjem da nismo dovoljno vrijedni?

Mogu li se praznine popuniti odustajanjem od čekanja ili pokušaja kontroliranja drugih na način da privlačimo pozornost i očekujemo sažaljenje? Mogu li se praznine popuniti usmjeravanjem na vrijeme koje provodimo u samoći? Usmjeravanjem na postojeće odnose? One u kojima nemamo potrebu za kontroliranjem i ne vjerujemo da nas netko kontrolira? Možemo li se usmjeriti na odnose u kojima nemamo strah od neprihvaćanja, od govorenja onoga što mislimo i osjećamo; u kojima nema razlike u moći, u kojima postoje bliskost i podrška bez „ali“ i „ako“.  U tim odnosima vjerujemo da smo moćni, vrijedni, sposobni, a komentare ne doživljavamo kao kritiku već kao pomoć i brigu.

Vratimo se na početak. Usamljenima se možemo osjećati i kada smo okruženi ljudima. Što je to što očekujemo da drugi nadomjeste jer vjerujemo da nama nedostaje? Čime smo nezadovoljni? Zbog kojih postupaka drugih tumačimo da nismo dovoljno kvalitetni? U svemu smo mi isti. Ponekad želimo, ponekad ne želimo ulagati napor u određene odnose. Ovisno o tome imaju li za nas smisla. Ponekad nam odgovara da smo u društvu, ponekad ne. U svemu smo mi, autentični. Jednako vrijedni, sposobni i posebni neovisno o ljudima koji nas okružuju. Usamljenost biramo. Što zapravo njome dobivamo?