PAD KAO UČENJE

Photo: pexels.com

Ovdje pišem o nedavnom slomu koji sam nedavno proživjela.

Nakon što sam isplanirala obaveze ispostavilo se da nije sve kako sam zamislila jer sam dogovore radila u skladu sa slobodnim vremenom druge osobe kojoj se na kraju produljio boravak na poslu i nije stigla na vrijeme. Slobodno vrijeme drugih kao i njihove obaveze nemamo pod svojom kontrolom. To se zove nepredvidivost na koju tako lako poludimo i zbog koje nerijetko kažnjavamo druge jer ih smatramo krivima. No, zapravo nisu krivi jer ni oni ne mogu upravljati okolnostima.

  1. Kada sam shvatila što se događa i da nemam konce u svojim rukama (kao da ih ikada imam!) počela sam vrtjeti misli kako sam glupa jer očekujem nerealno zatim sam krenula s optužbama da bih nastavila s planiranjem napada na drugu osobu koja nije ovdje kako sam ja zamislila. (Djetinjasto, jel’?)
  2. Nakon toga sam počela plakati od ljutnje jer ne mogu kontrolirati okolnosti i jer vjerujem da sam zbog toga nemoćna. (Ovdje sam luta na koncima.)
  3. Slijedila je tuga jer sam si u misli dodala i težinu situacije u kojoj se nalazim i čežnju da s nekime dijelim život. Malo sam se bacila u ulogu jadnice. (Sad sam se već dobro zacementirala.)
  4. Pored mene je i moja mala trogodišnja okolnost koja mi je u tom trenutku smetala sa svojim željama. Paralelno s ovim osjećajima tuge i ljutnje mislila sam kako se moram smiriti jer ne vjerujem da je ona kriva za moje osjećaje i stalo mi je da budem dobra okolnost za nju jer sam ja jedina trenutno s njom. (Ovdje sam uspjela napraviti uvid u svoje ponašanje i izbore koje imam neovisno o drugim negativnim mislila.)
  5. Uspjela sam se smiriti. Na kratko.
  6. Ubrzo nakon toga je uslijedio potpuni slom jer se trogodišnjakinja nije ponašala kako želim.
  7. Vratila sam sve misli od maloprije i poludjela.
  8. Večer je završila njezinim plakanjem pa mojim plakanje pred njom pa zajedničkim plakanjem i zagrljajima u suzama.

Knjiga koju sam nedavno pročitala „Unutarnji svijet roditeljstva“ pruža uvid u mentalne procese koji se odvijaju tijekom frustracija poput gore opisane. Prije svega vjerujem da u takva ponašanja i razmišljanja krećemo kada nam nije po volji i optužujemo svijet za način na koji se osjećamo odnosno vjerujem oda smo žrtve onoga što se oko nas događa i da nemamo izbora.

Razvijanjem mindsighta (koji je također opisan u knjizi) postižemo brže prepoznavanje potreba koje nisu zadovoljene kako bismo htjeli, racionalno sagledavanje situacije, biranje ponašanja koja nam više ili manje idu u korist i moć potezanja kočnica u takvim situacijama, ZA TO JE POTREBNA USTRAJNA VJEŽBA (neuroplastičnost mozga).

Ja sam tijekom sloma istovremeno razmišljala što se događa, je li to realno i što s time mogu. Pokušala sam odvojiti sebe od svojeg djeteta i druge osobe na način da njihova ponašanja nisu povezana s mojim odnosno da nisam lutka na koncu zbog njihovi ponašanja koja me ljute. Ljuti me zapravo moja percepcija neostvarenih želja.

ZAKLJUČCI:

U svakom trenutku možemo odabrati što ćemo s onime što nam se ne sviđa i suprotno je od zamišljenog bilo to ponašanje partnera ili ponašanje djeteta. U svakom trenutku imamo izbor ostati ili otići. U svakom trenutku imamo izbor reći ili prešutjeti. No, sve što ćemo napraviti zapravo je način na koji mi pokušavamo biti dobro sa sobom – to nije garancija da će se drugi promijeniti.

Čini se nemogućim zaustaviti misli jer vjerujemo da nad njima nemamo kontrolu. Pogotovo ih je teško zaustaviti ukoliko dugoročno njegujemo iste (opet neuroplastičnost). Ali, vježbom i razumijevanjem najprije svrhe naših postupaka pa onda i tuđih postižemo promjene.

Moć leži upravo u tome da možemo brže povući kočnice drugi put kada se dogodi frustracija.

Ja sam tijekom gore opisane situacije uspjela razmišljati o razlici između onoga što zamjećujem i onoga što sam mislila da će se dogoditi. Uspjela sam osvijestiti kemiju u mozgu: amigdalu koja preuzima sve moje reakcije. Zato sam krenula govoriti da je sve ovo nerealno i nema dobrog završetka ukoliko tako nastavim. Osvijestila sam da mi moja trenutna ponašanja ne idu u korist, a tako ni mojem djetetu.

1. faza vraćanja u normalu je osvještavanje.

2. faza je prekidanje misli ili neka akcija koja će nas preusmjeriti na drugačiji tok misli. Bilo kojom drugom akcijom od uobičajene (one koju njegujemo godinama i na koju smo navikli) učimo mozak nečijem drugačijem i preusmjeravano misli. Tako nastaju nove navike (neuroplastičnost po 3. put).

3. faza je vrlo moćna: promatranje načina na koji smo se ponašali, analiza i vaganje što nam koristi ili ne i što možemo drugačije. Razgovori s partnerom ili djetetom o ovome su vrlo moćni za povezivanje i međusobno razumijevanje.

Tako dijete učimo prihvaćanju sebe samoga i razumijevanju vlastitog ponašanja i osjećaja, a s partnerom se usklađujemo i upoznajemo ga sa svojim svijetom.

U potpunosti je normalno frustrirati; moć je u svijesti da imamo kontrolu i da u svakom trenutku odlučujemo. U osvještavanju i razumijevanju postupaka učimo o sebi, otkrivamo svoja uvjerenja i očekivanja te pronalazimo načine na koje možemo biti sretniji.