RAZVOD I ODGOJ

Photo: Snažna mama

Za početak, o savjetima kako promijeniti bivšeg partnera ne pišem. Ne zato što mislim da nisu korisni već zato što vjerujem da nema smisla govoriti o drugima niti težiti tome da ih promijenimo. Uostalom, nitko ne može odlučiti umjesto nas niti nam zapovjediti kako da se ponašamo. Stoga ću govoriti o odnosu vas i vašeg djeteta, i vašim postupcima u neželjenim okolnostima.

Mnogo razvedenih roditelja s kojima sam razgovarala najprije se žali na ponašanje onog drugog. Često na to odgovaram da je njihov bivši partner takav kakav je i da će s njime biti povezani do kraja života. Izbor je hoće li se s njime usklađivati ili će postupati s namjerom promjene partnera kako bi sami sebi olakšali muku. (I kada partner postupi kako bismo htjeli, to je splet okolnosti, a olakšanje je privremeno. Već bi idući dan mogao napraviti nešto što nam ne bi bilo po volji.)

Kada se ponašamo s namjerom da ispravimo drugu osobu onda nerijetko ulazimo u puste rasprave, predbacivanja i osuđivanja. Teško je usklađivati se s drugom osobom ukoliko je ona ogorčena, okrivljava nas i ne vodi brigu o djetetu onako kako bismo mi htjeli.

No, vjerovanje da mi tu ništa ne možemo je za mene – oslobađajuće. Oslobađajuće na način da poznajem način na koji se moj bivši partner ponaša i da imam mogućnost prilagoditi se tome kako bih se ja osjećala mirnom. Nitko mi ne brani otvoreno reći što mislim i kako vjerujem da bi trebalo biti. Nitko mi ne brani postaviti granice i otkazati dogovore ukoliko se oni ne poštuju. No, što god da odlučim poduzeti, važno mi je osvijestiti moje namjere i pristupiti na način da saznam što druga osoba očekuje od mene i situacije u kojoj se nalazimo, i na što je spremna. Ni to nije sigurnost da ćemo saznati sve, ali način na koji pristupamo bitno ovisi o našem osjećaju sa samima sobom kasnije. Ni tada druga osoba ne mora biti spremna na razgovor i suradnju, no svijest da sam pružila sve što sam mogla i da sam dala najbolje što znam, olakšava moj teret. Svijest da ne mogu učiniti da se druga osoba ponaša kako želim, olakšava moj teret. Na temelju informacije koju primim, nakon što kažem svoje želje, mogu donositi odluke o daljnjim postupcima.

Često možemo čuti da u središtu odnosa treba biti dijete. Ja vjerujem da je svatko od nas u središtu. A kada sam ja dobro onda sam i dobra okolnost za svoje dijete.

Ako je nekome u interesu kazniti drugoga i dokazati svoju volju zašto bi ga bilo briga kakva je on okolnost za svoje dijete i kako se dijete osjeća? Kada mi je želja uskladiti se s drugom osobom kako bih se ja osjećala dobro i kako bih bila bolja majka svojem djetetu onda su i okolnosti za dijete mirnije i zdravije. Prije nego što pomislite da se s drugom osobom uopće nije moguće uskladiti, reći ću da ni ne morate. Na vama je izbor. Ono što je bitno jest da radite dobro za sebe i da ste zadovoljni time što radite.

Dijete je poput zajedničkog projekta: postoje suradnici s kojima nam je teže funkcionirati i oni s kojima se uvijek brzo dogovorimo. Da bi projekt uspio potrebna je suradnja. Ukoliko neki od suradnika ne sudjeluju kako ste vi zamislili, posao ćete odraditi umjesto njih da bi rezultat na kraju bio zadovoljavajući, u skladu s vašim zamislima. Možda nećete ništa reći, možda ćete reći par puta i odustati jer ste vidjeli da nema smisla inzistirati na nečemu što vašem suradniku nije bitno. Ostavit ćete to po strani i usmjeriti se na svoj rad i vlastito zadovoljstvo i uspjeh.

Tako je i u razvedenom braku s djecom: ima nas koji više sudjelujemo, manje sudjelujemo ili ne sudjelujemo uopće. Svijet ne stoji, ide dalje, dijete raste, razvija se i ima potrebe.

Hoćete li ruku pod ruku s bivšim, hoćete li ga potpuno isključiti, pokušati ga prisiliti na promjenu ili živjeti sa svijesti da možete i bez njega – na vama je.

Kako se vi razvijate takvu ćete okolnost graditi i za dijete. Dokle god ne izlazimo iz ideje da druga strana svojim (lošim) ponašanjem šteti djetetu, vjerujemo da mi znamo što je najbolje i kako bi se druga osoba prema tome trebala ponašati. Tada zapravo vjerujemo da nam druga osoba čini štetu jer smo nesretni zbog svih (neuspjelih) napora. Dijete uči iz onoga što vidi.

Od jedne psihologinje sam čula zanimljivu rečenicu koja tvrdi da je dijete 50% majka i 50% otac. Izjavu je izrekla u kontekstu neslaganja roditelja, prebacivanja odgovornosti i međusobnog okrivljavanja pred djecom. Djeca u roditeljima vide sebe dok ne postanu dovoljno kognitivno i emocionalno zrela da bi počela shvaćati drugačije pa se onda u skladu s time i izgrađivati. Tako da kada govorimo loše o bivšem partneru i kritiziramo ga pred djetetom, kada govorimo s ciljem napada i kontrole, tada dijete doživljava napad na sebe jer se poistovjećuje s majkom ili ocem. Nezdravo je za dijete ukoliko sluša loše o drugom roditelju bez obzira na činjenice (roditelj kasni po dijete, ne drži se dogovora i slično). Ovdje ne govorim o postupcima koji ugrožavaju vas ili vaše dijete već vašem neprihvaćanju okolnosti koje su se dogodile i ponašanja vašeg bivšeg partnera koje nije u skladu s vašim idejama.

Ako stavimo na stranu ponašanje bivšeg partnera neovisno o našem zadovoljstvu njegovim ponašanjem i dovedemo u središte naš osjećaj sa samima sobom odnosno naše zadovoljstvo ulogom koju ostvarujemo u životu djeteta onda prelazimo na sasvim drugačiju temu, a ta je koliko sam ja u redu s prekidom, jesam li uopće otišao/la iz tog odnosa, žalim li za nečime i vjerujem li da mi je potrebna druga osoba kako bi se ostvarila moja uloga roditelja.

Neki od nas strahuju da neće biti dovoljni, da neće znati odgovore na pitanja koja dolaze s vremenom i shvaćanjem djeteta o razdvojenosti roditelja. Neki misle da neće imati snage sve nositi, neki čeznu za (novim) partnerom i žale što su sami jer vjeruju da su napušteni i da nisu sposobni preživjeti.

Da, teško je. Oooo, tako je teško i izazovno. Sve se urušilo, sve ideje su nestale, ostali smo iznenađeni, nismo planirali sami odgajati dijete, nismo se vjenčali da bi se rastali… Ali, tu smo gdje jesmo.

Vjerujemo li da nas razvod određuje? Da nismo sposobni biti dobar roditelj? Vjerujemo li da ne možemo bez (savjeta) drugih, da smo manje dobri roditelji ukoliko smo sami? Ta sva uvjerenja koče nas u osjećaju sreće i ispunjenosti.

Nema točnih odgovora na dječja pitanja niti sva djeca postavljaju ista pitanja i isto osjećaju. Neka djeca odrastu s razdvojenim roditeljima, neka nikada nisu upoznala drugo roditelja, neka dožive razvod kada su veća i kada su očekivanja da će roditelji biti zajedno sve čvršća. Kako ćemo mi odgovarati djeci ovisi o našem razumijevanju razvoda i osjećaju sa samima sobom.

Kada vjerujemo da smo žrtve, ostavljeni, jadni, da nam je teško, da nemamo pomoć, da nas nitko ne razumije i ne želi u društvu, kada vjerujemo da smo krivi i da moramo opravdavati bivšeg partnera, onda smo nesretni. Onda u iznošenje činjenica o razvodu unosimo svoje osude i samosažaljenje. Onda ne učimo dijete odnosima s drugim ljudima niti izboru koje činimo kako bi nam bilo bolje. A učenjem djeteta da nema pravo izbora učimo ga nesretnosti.  

Kako dijete doživljava razvod ovisi o tome kako mi doživljavamo razvod. Vjerujem da je potrebno otvoreno reći što se dogodilo i objašnjavati odnose među ljudima uz objašnjenje da to nema veze s ljubavi prema djetetu. Ukoliko bivši partner tvrdi suprotno, bit će nam teže. No, izgradnja odnosa s djetetom kao i ostvarivanje naše uloge majke ili oca ovisi samo o nama. Teže je ako nismo sa sobom razradili prekid i sve što za nas ova situacija znači. Postoje djeca koja imaju sretne odnose unatoč razvodu roditelja kao i ona koja ulaze u štetne odnose unatoč sretnom braku roditelja.

Brak nije uvjet za ostvarivanje sretnih djetetovih odnosa u budućnosti. Ono što stvara uvjete za prepoznavanje zdravih i štetnih odnosa je učenje djeteta o razumijevanju sebe, svojih želja i potreba, odnosima s drugima i načinima na koje ulažemo u odnose.

Dijete uči iz onoga što vidi i uzima ono što za njega ima smisla. Ako ulažemo u odnos, razgovaramo, govorimo svoje želje, izgovaramo djetetove emocije, prepoznajemo ih i nudimo izbore te osvještavamo pravo na izbor i načine na koje možemo brinuti da je drugima bolje uz nas onda smo prvenstveno mi u redu s time što nudimo. Dijete od nas uzima informacije koje za njega imaju smisla. Dijete odlučuje koji roditelj mu pruža dobar primjer, koji ne. Ako je drugi roditelj štetan za razvoj djeteta, postoje zakonski okviri kojima možemo zaštititi dijete. No, ne možemo ga sačuvati od lošeg utjecaja. Kao što ga ne možemo držati pod staklenim zvonom kada krene u školu ili upoznaje nove prijatelje (koje vi ne odobravate).

Problemi se ne rješavaju izvan nas. Imamo sposobnost činiti promjene, no odluka je na nama bez obzira na drugu osobu. Zapitajmo se koliko smo značaj dali svojem bivšem partneru. Neprestano se fokusiramo na drugu osobu, a ključ je u razumijevanju sebe. Kako bi imali spremne odgovore na djetetova pitanja, bez obzira na dob u kojoj je doživjelo razvod roditelja, najprije moramo imati dogovore za same sebe. Kako razumijem prekid, što je meni potrebno, što očekujem, a ne događa se, što želim poduzeti u ovoj situaciji jer mogu bilo što samo je pitanje želje. Dubljim razumijevanjem sebe bit ćemo sposobniji mirnije pristupiti pitanjima djeteta. Tako nam pitanje: „Zašto nema mame/tate“ neće probosti srce već ćemo na njega odgovarati sabrano i spremni na razgovor o događajima u vašem životu.