OTROVNI ODNOSI

Photo: Pexels.com

Partnerski odnosi su nepresušna tema o kojoj se može govoriti unedogled i iz različitih gledišta. Ovdje ću pisati o onome što sam sama iskusila, u što sam vjerovala i što danas vjerujem i želim.

Svatko od nas je odrastao u drugačijim okolnostima pa tako i s različitim idejama kako bi ljubav trebala izgledati. Tako smo možda gledali roditelje koji otvoreno izražavaju emocije i pružaju si podršku ili one koji su samo prisutni bez ikakvih ulaganja u odnos. Mogli smo odrasti s razvedenim roditeljima koji se slažu ili onima koji se neprestano prepucavaju i svoje nezadovoljstvo odražavaju na djecu. Zatim smo toj slici partnerstva dodali slike iz romantičnih knjiga koje smo čitali i filmova koje smo gledali pa na temelju svega kreirali svoju idealnu sliku partnerstva. Iskustvom smo kroz život dodatno utvrđivali ili mijenjali ideje koje smo ranije kreirali: uzimali smo ono što za nas ima smisla i odbacivali ono što se ne uklapa u našu idealnu sliku.

Ili možda ipak nismo odbacivali???

Razlozi ostajanja u lošim vezama su mnogi, ali ja se najviše usmjeravam na uvjerenja koja imamo i ulogu koju želimo ostvariti uz drugu osobu. Teško je prekinuti vezu jer gubimo ulogu partnera koju smo zamišljali i žarko željeli da se ostvari. Teško je pronaći nove aktivnosti koje će zamijeniti vrijeme koje smo provodili uz partnera. Teško je steći nove navike jer ova ponašanja gajimo već dugo vremena. Što god bilo, sretno ili nesretno, odluka je zapravo uvijek na nama. Često zamaskiramo da smo slobodna bića jer vjerujemo da nas je partner vezao za sebe, ne vjerujemo da smo sposobni sami preživjeti ili ne vjerujemo da smo slobodni i imamo izbor u kojoj god situaciji se našli.

Vjerujem da partnere biramo prema onome što vjerujemo o samima sebi.

Vjerujemo li da smo kraljevi i kraljice i da prema tome zaslužujemo jednake sebi? Jesmo li svjesni svojih vrijednosti i potencijala i da se uz drugu osobu koju odabiremo možemo samo još više ostvariti? Vjerujemo li da se u vezi možemo osjećati dobro ili loše ovisno o načinu na koji gledamo na stvari i kako želimo da nam bude? I da ta (ne)sreća ovisi o nama?

Vjerujem li da sam ja ljubav, da sam ja sreća i da drugome mogu pružiti najbolje što znam?

Ili smo na onoj strani da u vezama ostajemo zbog naše dužnosti da se brinemo o drugima i spašavamo ih ili pokušavamo mijenjati ovisno o tome što nam treba? Ostajemo li jer vjerujemo da drugi ne bi mogli bez nas? Vjerujemo li da nam je bolje ovako kako je sada nego da smo sami? Ostajemo li jer mislimo da nas vjerojatno nitko drugi ne bi ovakve prihvatio? Ostajemo li jer se bojimo promjene, drugačijeg, novog, nepoznatog? Je li nas strah komentara drugih?

Kada kažemo da ne možemo otići ili pak da ostajemo, zapitajmo se što nam je bitno, kakvu ulogu ostvarujemo uz tu osobu i što želimo time postići. Svoje zadovoljstvo nad kojim jedinim imamo moć kontrole ili pak promjenu kod drugoga koja je samo naizgled moguća.

Odnos je za mene moje zadovoljstvo uz drugu osobu. Odnos sam ja, dobra, smirena, kvalitetna, jaka i svjesna svojih potreba i želja. A kada tako razmišljam, biram za sebe najbolje i biram tako da i drugoj osobi mogu pružiti najbolje što znam.

Ako drugačije razmišljam, jesam li onda ja samoj sebi otrov u nekoj vezi?