SLOBODNO VRIJEME

Neprestano trčimo. Drugi imaju sve veća očekivanja od nas. Konkurencija je velika. Moramo osigurati vlastitu egzistenciju. Sve je više novih teorija o odgoju, načinu na koji živimo, svijet se sve brže mijenja. Teško je baratati silnim obavezama i uskladiti ih s obitelji i još pronaći vrijeme za partnera, prijatelje ili same sebe. A sve se to čini još težim ukoliko smo sami s djetetom. Kada ne postoji partner na kojeg se možemo osloniti, sve je na nama. Nema dogovora, nema savjeta, nema predaha u danu.

Pišem da se čini težim. Je li uistinu tako?

Nismo to očekivali, nismo planirali. Možda smo otišli, a možda smo gledali drugu osobu kako odlazi od nas. To je stvarnost. Ima dana kada je lakše, ima dana kada mislimo da ne možemo dalje i kada odlučimo očajavati.

Dobra vijest je što smo sposobni sve sami raditi.

Ja sam nakon prekida naučila da mogu preusmjeriti pozornost na ono što je bitno. Danas vjerujem da sam za sve sama odgovorna, znam da nitko umjesto mene neće uskočiti jer sam sama i vjerujem da će mi biti onako kako si sama napravim. Zapravo tako nam je uvijek, i kada smo u braku ili vezi, ali svijest o tome postaje veća kada ostanemo sami naročito sami s djetetom.

U balansiranju privatnog života, poslovnog svijeta i odnosa s djetetom, počinjemo se gubiti i postajemo rastrgani. Reklo bi se da počinjemo gubiti sebe.

Ja vjerujem da ne gubimo sebe već da nam druge stvari odvlače pozornost od onoga što nam je bitnije odnosno naših temeljnih vrijednosti. Nedavno sam čula jednu majku koja je izjavila da kada imamo djecu više nismo sebi bitni. U to ne vjerujem. Vjerujem da nam se prioriteti u životu mijenjaju i to je sasvim normalno. To dolazi s iskustvom. To uključuje odgovornost, drugačije razumijevanje sebe i svijeta oko nas. Roditeljstvom dobivamo novu ulogu koja zahtijeva promjenu dotadašnjeg načina života. I dalje smo sami sebi bitni, ali uz novu osobu u našem životu s kojom je potrebno uskladiti se. Ako nam je stalo do toga da je djetetu dobro i da mu dajemo najbolje što imamo, dosadašnje aktivnosti nam postaju manje bitne i stvaramo nove.

Tako se mijenja i naš pogled na slobodno vrijeme. Našu samoću. Naš mir sa samima sobom.

Ovih dana promišljala sam o načinima na koje provodim svoje slobodno vrijeme (vrijeme bez djeteta) jer sam imala par takvih dana. Razmišljala sam kako me prekid potaknuo na pronalaženje zadovoljstva u novim stvarima. Nekima koje za mene prije nisu imale smisla. Svatko od nas ima drugačije potrebe i želje pa tako i način na koji provodi vrijeme sa sobom: netko će u dva slobodna sata u danu pospremati, drugi će otići na kavu s prijateljima, treći će spavati ili čitati, meditirati, vježbati… Radimo ono što za nas ima smisla. S čime smo dobro i što za nas ima vrijednost. Radimo ono nakon čega se osjećamo bolje makar to bilo i spavanje. Na primjer, kada smo žalosni i tugujemo, spavanje za nas itekako ima smisla.

Ja sam naučila u vremenu za sebe puštati svoje misli jer sam umorna od promišljanja i opterećivanja tko što misli i zašto. Umorna sam od komentara i prigovora. Od tuđih očekivanja koja nemaju veze sa mnom. Ponekad uopće vremena ili sam preumorna za išta pa samo sjedim i slušam svijet oko sebe. Osvještavam trenutak u kojem se nalazim i kako se osjećam. Taj mir u danu ponekad više znači od popodnevnog spavanja. Pogotovo kada smo sami s djetetom i nemamo mogućnost biti sami.

Naučila sam zastati kada sam umorna, šetati kada želim, zahvaljivati za ono što prije nisam cijenila. Sve što radim, radim sa svijesti da moram sama o sebi brinuti. Jer sam tako bolja i za druge. Bolja sam za nju. Manje kukam, pamtim male, a tako prekrasne trenutke nježnosti i ljubavi, shvaćam da se ljepota sastoji od davanja, a ne primanja i robovanja stvarima. Ako izgubim sebe, izgubit ću i radost.

Teško je ako na sve što imamo sami stavimo teret.