TI I JA RAZDVOJENI

Photo: Pexels.com

U razgovoru sa svojom psihoterapeutkinjom, tijekom analize mojeg odnosa s bivšim partnerom i njegovog odlaska, upitala me jesam li i ja otišla. Pritom je mislila na moja očekivanja od njega, način na koji ga promatram, moj idealni svijet u kojem je on bio do prije par godina. To pitanje me zateklo jer sam se do sada bavila razumijevanjem njegovog odlaska i usklađivanjem s novim okolnostima, ne i svojom ulogom u svemu ovome.

Jesam li otišla? Zastala sam na tom pitanju.

Napuštanje odnosa ne znači nužno zatvaranje vrata pred drugom osobom niti znači prestanak kontakta. To najbolje znaju osobe koje su se razišle, a koje imaju dijete. Ovdje ne pišem o slučajevima u kojima ljudi više uopće ne komuniciraju, koji imaju zabranu viđenja djeteta i koji nemaju želje usklađivati se na bilo koji način. Govorim o ljudima koji imaju kontakt s bivšim partnerom kakav god on bio.

Oduvijek mi je bila zanimljiva rečenica, a koja me neprestano žuljala, da roditelji trebaju stavljati dijete na 1. mjesto. To često čujem u razgovoru o razvedenima i njihovom odnosu.

Vjerujem da smo mi sami sebi uvijek na 1. mjestu. Bez obzira bili sami, ljubavnici, u vezi, braku, razvedeni. Možda nam se ponekad čini da stavljamo druge ispred sebe, no tim vjerovanjem zapravo ne vidimo namjeru vlastitog ponašanja koje uvijek služi zadovoljavanju naših potreba. Ako nam je dijete u središtu, time ispunjavamo svoju ulogu roditelja kako najbolje znamo, da bi se u tome mi osjećali dobro, stvarajući dobru okolnost za njega.

Često čujem žaljenja oko nemogućnosti kontroliranja bivšeg partnera kada je dijete s njime, npr. dijete kod drugog roditelja previše igra igrice, ne piše domaću zadaću i ne uči, dijete ne dijeli kako je provelo vrijeme kod drugog roditelja, a ni taj roditelj ne dijeli informacije s drugim i slično.

Otkud ta potreba? Da bi dijete bilo zbrinuto? Da bi mu bilo najbolje kako smo mi zamislili? Po našim mjerilima?

Ne činimo li sve kako bi se mi osjećali dobro? Ne brinemo li zato da bi dobili kontrolu nad onime nad čime ne možemo imati kontrolu? Koja su naša očekivanja od drugih i jesu li ona realna?

Tko ima kontrolu nad svojim ponašanjem i možemo li kontrolirati drugu osobu?

Shvatila sam da još nisam otišla. Nisam otišla jer se držim svoje uloge majke koju želim realizirati na način da osiguram djetetu dobar odnos s ocem. Tu sam ideju stvorila negdje davno, gledajući svoje roditelje, filmove, čitajući knjige. Odrasla sam s tom idejom.

Jesam li ja odgovorna za njihov odnos? Mogu li ja promijeniti ono što mi kod njih ne odgovara? Jesam li kriva ukoliko nešto ne ide kako sam zamislila? Je li moja dužnost postići da se oni dobro slažu?

Nisam, ne mogu i nije. U ovakvom odnosu uloga roditelja je očitije razdvojena (pišem očitije jer vjerujem da su i u braku uloga majke i oca odvojene iako su prividno vezane zbog zajedničkog života). Dakle, ono što ja mogu jest brinuti se kako je djetetu uz mene i kakva sam ja okolnost za njega bez obzira na partnera. Mogu dati sve što znam kako bih bila zadovoljna time što dajem bez obzira kako partner postupa. Njegovo ponašanje ne određuje moj odnos s djetetom niti moje ponašanje određuje njegov odnos. Očekivanja su vrlo gadna stvar. Očekivanja nas čine nesretnima jer nemamo kontrolu nad drugima. Očekivati da će drugi isto ili slično razmišljati je nerealno. Pa zato smo se i rastali, zar ne?