POVEZIVANJE S DJETETOM

Photo: Pexels.com

Dužnost roditelja je pružiti sve što može kako bi svojem djetetu omogućio da odraste u samostalnu i sposobnu odraslu osobu. Roditelj u najboljim namjerama brine, zauzima se za dijete, omogućuje mu što više izbora i aktivnosti. No, što kada se dijete počinje drugačije ponašati od zamisli roditelja i kada roditelj počinje uviđati da više nema kontrolu nad djetetom koju zapravo nikada nije ni imao? Tada briga koju roditelj percipira pozitivnom prerasta u prigovaranje, kažnjavanje i prisiljavanje djeteta na poslušnost.

Istaknut ću neke od svojih odgojnih metoda za koje vjerujem da pomažu izgradnji povjerenja i razumijevanja između mene i djeteta. Vrlo je teško imati univerzalne metode i reći da neka sigurno pomaže u odgoju jer je svatko dijete posebno kao i svaki roditelj. Vjerujem da odgojnim metodama ne mogu natjerati dijete da nešto učini jer je to suprotno mojim uvjerenjima, a i ponašanje djeteta mi dokazuje da je nemoguće dijete prisiliti na određeno ponašanje. Odgojne metode su za mene usklađivanje s djetetom kako bi se ono osjećalo dobro uz mene, ali i ja uz njega. Hoće li one za moje dijete imati smisla, ja to ne znam. Imam moć upravljati samo sobom i uvidjeti ima li neko moje ponašanje smisla i služi li povezivanju s djetetom ili samo nametanju moje volje koje na kraju rezultira udaljavanjem djeteta od mene. Razumijevanje mojeg i djetetovog ponašanja omogućuje mi da lakše prihvaćam odluke djeteta, da ih ne uzimam kao kritiku sebi i svojem ponašanju ukoliko dijete odluči drugačije te mi omogućuje pružanje podrške i razumijevanja što smatram temeljima za odnose s drugima.

Smatram da svaki roditelj svoj odnos s djetetom gradi neovisno o tome žive li majka i otac zajedno i  neovisno o tome slažu li se ili ne, imaju li slične ili jednake metode odgoja. Vjerujem da je svaki roditelj odgovoran za svoje ponašanje bez obzira na ponašanje svojeg (bivšeg) partnera. Brak odaje sliku neodvojivosti mame i tate jer postoje zajedništvo, kompromis, podrška, razumijevanje i slično makar i prividno. No, kada se majka i otac razdvoje, oni ne prestaju biti roditelj svojem djetetu. Dakle, svatko od nas imaju svoju roditeljsku ulogu neovisno o drugom roditelju.

Ovo sve pišem jer i u braku u kojem (ne) postoje nesuglasice i kod razvedenih roditelja postoje prepreke u odgoju za koje vjerujem da dolaze zbog nedovoljne povezanosti roditelja i djeteta. Ono što često osvještavam jest da niti jednim postupkom ne mogu postići da se moje dijete ponaša kako želim, ali da mogu mijenjati vlastiti pristup djetetu, osluškivati ga, usklađivati se s njime, razgovarati o onome što se događa ili mu pružiti priliku da se poveže s nekom drugom osobom ukoliko nema potrebu dijeliti moje misli sa mnom. Danas radim na razumijevanju djeteta i shvaćanju da sam ja okolnost u kojoj se dijete razvija i da sam odgovorna za izbore koje djetetu nudim. Zato ću govoriti o emocionalnom i socijalnom razvoju.

Od rođenja sam razvijala komunikaciju s djetetom. Mnogi kažu da dijete ne razumije ono što govorite i to je istina jer nije kognitivno dovoljno razvijeno za neke konstrukte. No, dijete vidi ekspresije lica, neuronski zrcali vaše izraze i osjeća vaše emocije. Kako općenito nisam navikla na izražavanje emocija i mišljenja, to je bilo prvo područje na koje sam se usmjerila čim se dijete rodilo s ciljem da takvo ponašanje i nastavim kada dijete odraste i da mi bude prirodno. Dakle, objašnjavala sam svoje emocije, pružala utjehu, imenovala emocije koje vidim na djetetu i slično.

Kroz čitanje knjiga razvijala sam govor, svijet mašte, nudila kreativni način razmišljanja i drugu percepciju na svijet u kojem se krećemo.

U šetnjama sam osvještavala i objašnjavala ono što nas okružuje: nebo, oblake, zvuk automobila, šum lišća, cvrkut ptica. Time sam razvijala usmjerenost djeteta, percepciju ljepote, ali i zahvalnost za ono što imamo.

Osjećaje sam počela verbalizirati kada su krenuli tantrumi iako ih dijete nije razumjelo. Na primjer: „Vidim da si ljuta. Ljuta si jer ti se potrgala igračka. Razumijem da si ljuta. Ovdje sam za tebe.“ S djetetom nije potrebno objašnjavati emocije kada je u emociji jer nas ne čuje. Analiziranje onoga što se dogodilo odgađa se kada prođe neko vrijeme. Naknadnim prepričavanjem tog događaja pomažem djetetu osvijestiti te emocije, zapamtiti događaj i razumjeti ga te osvijestiti da dijete ima izbor i potaknuti da donese novu, bolju odluku za buduće situacije. Razgovorom o emocijama osvještavamo da dijete ima kontrolu nad svojim ponašanjem i da drugi put može drugačije postupiti. Također učimo da je u redu osjećati se na bilo koji način ukoliko to ne ugrožava druge.

Postoji i analiza osjećaja drugih ljudi: time razvijamo emocionalnu, ali i socijalnu inteligenciju. To  radim na način da s djetetom komentiram kako se osjeća neko dijete u parku, zašto plače, što mu se dogodilo i kako je nakon toga postupilo. Pitam ju i što je ona napravila kada se osjećala slično u nekoj situaciji. Kako je pitanje „Zašto“ za 2-godišnjakinju još apstraktno, ja sam koristila pitanja poput „Što se dogodilo“ ili „Što si radila“ ili „Slušam te, reci mi.“ Sve se može prilagoditi dobi djeteta.

Kada dijete nije htjelo razgovarati, koristila sam igračke i kroz glumu sam razvijala komunikaciju. Istu metodu koristim i za isticanje dobro postupka, npr.: „Zeko, P. se danas sama uspjela popeti na tobogan. Bila je jako sretna kada se sama spustila. Uspjela je bez pomoći!“

Kako bih razvila poštovanje prema drugima, strpljivost, isticala sam i svoje mišljenje. Kada nešto ne želim govorim da ne želim jer mi se ne sviđa, jer me to boli, jer sada radim i slično. Vjerujem da je dosljednost ključ odgoja. Tako kada nešto ne želim, to i kažem i objasnim. Kada nešto obećam, to i ispunim. Bez iznimke.

Od 2. godine nudim joj izbor iako na početku još nije shvaćala što znači odabrati između 2 stvari. Na taj način razvijam odlučnost i promišljanje što je bolje.

Dijete razvedenih roditelja ponekad ne želi razgovarati o tome kako mu je kod drugog roditelja zbog čega roditelj brine i počinje misliti da je djetetu loše kod drugog roditelja. Ukoliko ne postoji opravdanja sumnja da je dijete ugroženo kod drugog roditelja, razgovor s djetetom možemo potaknuti kroz igru, igračke ili pak prepričavanjem svojeg dana te pitanjem djeteta za mišljenje o tome kako bi se određena situacija mogla riješiti. Također možemo djetetu ponuditi neku svoju nedoumicu pa ga pitati koje bi rješenje situacije odabralo.

Vjerujem da je najštetnije izbjegavati razgovor o razvodu s namjerom da dijete očuvamo od istoga. Zapravo time postižemo suprotno jer dajemo poruku da dijete guramo iz svega što se događa, da nam nije bitno jer ne razgovaramo o tome, da nam nije žao što je tako ispalo i da smo krivci. Upravo razgovorom dolazimo do razumijevanja i djeteta i sebe, ali tada i dijete uči razumijevati samoga sebe, ali i druge.  

Koji god postupak odaberemo, bitno je da smo mi u redu s time. Naš postupak ne ovisi o drugome. Ne možemo promijeniti partnera. Možemo ulagati u svoj odnos s djetetom. Dijete od svakog roditelja uzima ono što mu je bitno. Mi time ne možemo upravljati. Ukoliko nešto za dijete ima smisla, ono će to i uzeti za sebe neovisno koliko se mi trudimo nešto promijeniti kod djeteta.