BRIGA O SEBI

Photo: Pexels.com

Moj put, otkad sam se razvela, je trnovit, zahtjevan, ali i onaj koji ide uzbrdo.

Ovdje ću govoriti o brizi o sebi koja dolazi nakon tugovanja, ljutnje, okrivljavanja i osjećaja jada i napuštenosti. Smatram da smo u tim fazama više usmjereni na druge osobe i nismo spremni na promjenu. Ako pronađemo odgovarajuće alate kojima ćemo ubrzati napredak, doći ćemo do faze kada počnemo raditi dobro za sebe. O načinima na koje se možemo nositi s ljutnjom i tugom sam pisala ranije, u etapama koje prolazimo nakon gubitka.

Briga o sebi zapravo počinje kada si dopuštamo tugu, prihvatimo svoju bol i nalazimo načine kako da se sprijateljimo s njom. To ne znači da zaboravimo sve što je bilo i krenemo u poricanje niti to znači da postanemo tuga. Prihvatiti tugu znači priznati samome sebi zašto se tako osjećamo, dopustiti si tugovanje i dopustiti si otpuštanje tuge. Moja briga o meni najprije je zahtijevala rad na samopoštovanju, samopouzdanju i samodostatnosti. Vjerujem da se mnoge razvedene osobe nakon razvoda počinju osjećati krivima, da pronalaze više svojih mana nego vrlina, da se usmjeravaju na ono što je loše (ostavljenost i samoća) i da mnoge pothvate vide teškima ili nemogućima. Još je izazovnije ukoliko imaju dijete jer se mogu preispitivati jesu li dobri roditelji, voli li ih dijete, postupaju li ispravno, daju li dobre odgovore na pitanja o razvodu…

U nastavku navodim ono što je meni pomagalo u procesu oporavka, a što koristim i danas kada odlučim da je vrijeme pustiti nove osjećaje i želje od sebe.

Vizualizacija tuge koja putuje iz mene u obliku ptičice. Zamislila bih kako ptičica izvlači iz mene svu tugu i u letu odnosi svu težinu koju osjećam.

Često sam šetala po par sati, puštala misli od sebe, u vjetar. Ukoliko osjećamo da ne možemo izvući misli iz glave, možemo krenuti u neku akciju poput šetnje. Netko odabire ples, crtanje, trčanje. Bilo što što naše tijelo stavlja u pokret.

Tijekom tuširanja ili kupanja zamišljala sam kako voda ispire sve moje osjećaje. Tako je tuga postajala moja snaga, a ne poraz. Nakon svih ovih aktivnosti osjećala sam se lakšom. Ali sam istovremeno osvještavala da je to moja zasluga i da sam ja ta koja ju otpuštam preko određenih tehnika.

Nakon gubitka često osjećamo da je svijet loše mjesto, ne vidimo budućnost, osjećamo se izgubljenima i rijetko što nam predstavlja veselje.

Vježba kojom sam osvještavala da imam na čemu biti zahvalna jest popis od 10 blagoslova u mojem životu (to može uključivati osobe, stvari, događaje poput obitelji, posla i slično). Zanimljivo je kako se popis promijenio kada sam nakon godinu dana ponovno napisala blagoslove. Našim radom na sebi se mijenjamo, naše vrijednosti i percepcija su drugačije.

Pisala sam i popis 10 mojih osobina/vrlina kojim sam osvještavala svoje snage i jačala samopouzdanje.

Ovdje mi je pomoglo i pisanje poticajnih riječi: po stanu lijepila papiriće na kojima je pisalo „Dobro sam“, „Hvala“, „Osmijeh“, „Mogu“, „Jaka si“, „Sposobna si“ i slično. Time sam jačala svjesnost o tome da imam moć biti dobro i da taj osjećaj ovisi samo o meni.

Nakon razvoda sam krenula i pisati. Pisala sam o problemima, jadala sam se, zahvaljivala pa se opet kritizirala i analizirala ono što ne razumijem.

Svaku večer sam pisala na čemu sam zahvalna. Istraživanja pokazuju da pomoću zahvalnosti mijenjamo kemiju mozga. To nije bilo lako jer je bilo dana kada nisam pronalazila nešto dobro, ali sam osvijestila da mogu biti zahvalna za, npr. život ili zdravlje. 

Ovime svime sam mijenjala svoja uvjerenja i percepciju. Negdje sam pročitala da je potrebno 400 ponavljanja neke radnje kako bi ona postala navikom. Navike su ono što gradimo godinama. Kada jednom krenemo s promjenom ponašanja s vremenom nam samo dolaze nove ideje. Što je na početku djelovalo teško ili nemoguće sada je moguće. Ja sam osjetila da meni moje dosadašnje navike nemaju smisla i da zbog njih nisam zadovoljna.

Samohrani roditelji često se bore s napadima od strane bivšeg partnera ili sami napadaju. Osjećaju se zaglavljenima, napuštenima, usamljenima, bez izlaza. Kao da sami brinu za djecu. Žele da netko drugi preuzme umjesto njih, da im netko masira noge, da netko umjesto njih napravi večeru ili da mogu navečer leći uz nekoga. Priželjkuju da ne moraju objašnjavati djetetu gdje je drugi roditelj ili pak preko djeteta optužuju bivšeg partnera i tako truju dijete. Neki se ne žele suočiti s time pa izbjegavaju razgovor o partneru pred djetetom. Ima mnogo primjera i varijacija na temu.

Kada sam shvatila da se takvim mislima trujem i da nisam dobro, ono čime sam si pomagala je osvještavanje da imam izbor u svemu što radim. To možete raditi tako da kod svake odluke ili nedoumice izgovorite: „Ja ovo biram.“ Ili „Imam izbor.“ U brizi o sebi osvještavam da nemam kontrolu nad ponašanjem partnera, da ga ne mogu promijeniti i da u ovoj okolnosti mogu raditi što god želim ako želim. Ja biram koliko ću s njime komunicirati, kako ću percipirati komentare partnera, hoću li dozvoliti određeno ponašanje prema našem djetetu.

Ja biram kako ću misliti, hoće li moje samopouzdanje ovisiti o drugome, jesam li zadovoljna svojim postupcima. Osvještavam da sam autentična. No, to ne dolazi preko noći. Za to je potrebna ustrajnost u promjeni razmišljanja. A ono što je najbolje jest kako se dobro osjećam s promjenama. Te promjene me jačaju da mogu dalje i da mogu još bolje.

Jedna anegdota, koju sam nedavno čula, podsjeća me koliko je bitno da roditelj brine o sebi da bi dijete moglo biti dobro. Kuja i štenad dobili su hranu od svojeg vlasnika. Kuja je najprije odgurnula svoju štenad i nahranila sebe nakon čega je i njima dala jesti. Ja sam u tom trenu pomislila da sam i ja takva. Kako štenad može biti zbrinuta ako im je majka živčana, nezbrinuta, ljuta i nezadovoljna?