7. Prihvaćanje

Neki dan sam osobi, koja ne zna mnogo o meni, rekla da sam razvedena dok me druga osoba nedavno upitala kako je to biti samohrana majka. U oba slučaja osjećala sam sram i nelagodu. Kao da sam obilježena. Imala sam potrebu opravdavati se i dati do znanja da je to sve u redu. Tada sam shvatila da je preda mnom još dug i naporan put.

Svaka etapa zahtijeva trud i odricanje i svaka od njih nam se čini najtežom. Etapa prihvaćanja za mene traje vrlo dugo iako mi se takvom nije činila na početku niti u usporedbi s ostalim etapama koje su bile vrlo bolne.

Etapa prihvaćanja može biti vrlo varljiva. Prihvaćanje ne znači vjerovati da sam žrtva okolnosti u kojima sam se našla i mišljenje da nemam mnogo izbora. Prihvaćanje ne znači biti inertan i distanciran od situacije u kojoj jesam zato što je za mene bolna i neprihvatljiva. Prihvaćanje ne znači o mojem bivšem partneru govoriti s podsmijehom ili osuđujuće zato što ja vjerujem da bi trebao drugačije raditi. Prihvaćanje ne znači predavati se lošim odnosima koji mi služe kao utjeha. Prihvaćanje ne znači bijeg od realnosti.

Vjerujem da je prihvaćanje razumijevanje ponašanja druge osobe i razumijevanje samoga sebe.

Razumijevanje druge osobe za mene znači prihvaćanje odluke drugoga da izađe iz odnosa, shvaćanje njegovog prava na slobodu i izbore koliko god oni bili drugačiji od mojih. Prihvaćanje je za mene izostanak svakog oblika ljutnje ili tuge kada druga osoba radi drugačije od mojih očekivanja zato što vjerujem da ta osoba radi za sebe. Kao što i ja radim za sebe. Uvijek.

A ono što još uvijek otkrivam o sebi u ovoj fazi jest da sam ja dobro sa svojim izborima bez obzira na mišljenje drugoga. Da sam u redu sa svojom ulogom majke bez obzira na komentare. Da sam u redu kada izgovorim da sam razvedena jer to ne znači da sam jadna, sâma, da ne vrijedim i da sam loša osoba. To ne znači da je moje dijete jadno i napušteno. To ne znači da bi se moj bivši partner trebao drugačije ponašati kako bih ja bila bolje. Jer bolje je kada ja odlučim da je bolje. Bolje je kada ne tražim utjehu, potvrdu od drugih, kada nemam potrebu opravdavati svoje postupke, kada se ne brinem kako će moje dijete odrastati jer vjerujem da radim najbolje i da nisam odgovorna za postupke druge osobe.

Vjerujem da u etapi prihvaćanja prodiremo u naše najdublje vrijednosti. Ova etapa od mene zahtijeva suočavanje sa samom sobom. U prijašnjim sam se više usmjeravala na druge dok se u ovoj etapi nalazim samo ja i moja slika o meni.

Etapa prihvaćanja od mene zahtijeva promjenu percepcije, vrijednosti da ljudi ne žive do kraja života u (ne)sretnom braku. Zahtijeva promjenu uvjerenja da mogu živjeti sâma i da je to u redu, uvjerenja da me postupci drugih ne usrećuju već da me moje misli usrećuju; zahtijeva promjenu očekivanja od drugih koja me uništavaju jer sam tada nesretna.