5. Očaj

Photo: unsplash.com

Skupimo sve etape do sada: nevjericu, regresiju, bijes i krivnju i umotajmo u veliki paket zvan očaj.

U ovoj fazi sam se osjećala nemoćnom, tjeskobnom, kao da ništa ne mogu. Nisam imala volje za napretkom niti sam vidjela nešto pozitivno u svemu ovome. Volje za jelom nisam imala. O boljoj budućnosti nisam razmišljala. Mislila sam kako sam sâma i bez pomoći. Nisam htjela ovakvu stvarnost. Kada bi dijete zaspalo prepustila bih se negativnim mislila i plakanju. Kada bi bilo budno, pokušala sam dati najbolje od sebe kako ne bi osjetilo moju tugu, krivnju i samoću. Osjećala sam se praznom.

Čak mi je počelo ponestajati suza. Nakon dubokog tugovanja nastupa praznina. Istrošenost. Izmorenost. Hodate kao duh. Samo postojite, a duša vam je prazna.

Tih dana sam počela sa šetnjama. U šetnjama sam plakala, molila, šutjela, puštala misli da nekontrolirano bruje glavom. Nekako se nisam htjela osloboditi jada koji sam osjećala, ali moja nutrina se počela pokretati.

Vjerujem da na životnim prekretnicama otkrijemo tko smo i što posjedujemo. Ono što smo nesvjesno gradili godinama sada izlazi na površinu i pokreće vas. Neki u tim situacijama odluče sebi učiniti štetu dok drugi kreću u akciju i postaju produktivni. Prestaju bježati od realnosti i kreću na suočavanje s njome. Sjećam se da sam jedne večeri, u vrtlogu misli od kojih sam lako mogla skrenuti s uma, odlučila da me ništa u životu neće natjerati da posustanem i da se uništim. Tada sam otkrila da u sebi posjedujem alate kojima si mogu pomoći. Bit će krvavo, ali uspjet ću.