2. Regresija

Photo: unsplash.com

Tih dana sam plakala kao nikada u životu. Trajalo je otprilike 4 mjeseca.

Imala sam mjesto na rubu kreveta, u spavaćoj sobi, na koje bih uvijek sjela i plakala. Tu nije bilo nekih suvislih misli. Često bih osjećala kao da tonem u bolnu tugu i da nema mjesta za ikakvu drugu misao i osjećaj. Kada nije bilo tako onda bih samoj sebi govorila kako ne vjerujem da se to događa ili bih nebrojeno puta izgovorila da mi je teško i da se kidam od boli. Bila sam bol. Izgledala sam kao bol. Sjedinila sam se s njom.

Kada sam krenula na psihoterapiju, jedan od prvih zadataka je bio da naučim prihvatiti tugu kao dobrodošlu emociju i da ju naučim pustiti od sebe. Bilo je potrebno zamisliti nešto što će mi simbolizirati otpuštanje tuge: objekt, životinju, bilo što što meni ima smisla. Tu vizualizaciju sam koristila u zamišljanju kako me tuga preplavljuje, ispunjava svaku moju poru i kako ju udišem nakon čega je moja zamišljena životinja skupljala moju tugu i odnosi ju daleko od mene. Taj proces je trajao jako dugo, ali mi je poslužio da se ispraznim. Da ne postanem tuga već da ju prihvatim kao osjećaj i da ju naučim pustiti.