ODNOS

Photo: unsplash.com

Ovih dana mnogo vremena odvajam za razmišljanje o partnerskom odnosu i mojoj ulozi u njemu. Uspoređujem svoje ponašanje iz prošlosti s novim i drugačijim idejama koje danas imam.

Shvaćam da sam prije odnos promatrala kao interakciju dvoje ljudi u kojoj svatko ima svoj udio. Odnos sam dijelila na 50% mene i 50% mog partnera. Na vezu sam gledala kao na međuovisnost i nedjeljivo zajedništvo. Nakon što sam počela živjeti sâma s djetetom, ali i usvajanjem novih znanja, krenula su i moja dublja promišljanja o odnosu, tj. mojem ponašanju uz drugoga.

Danas na odnos gledam kao na interakciju dvoje ljudi u kojoj svatko ima potpunu odgovornost za svoje ponašanje. Odnos je za mene moje ponašanje uz drugu osobu gdje je svaki partner 100% odgovoran za svoje ponašanje i koje nije posljedica niti je uzrok ponašanju druge osobe. Kako će se moj partner ponašati ovisi samo o njemu kao što samo o meni ovisi kako ću se ja ponašati. Način na koji se moj partner ponaša je meni informacija o njemu, njegovim željama i potrebama s kojom se ja usklađujem. A usklađivanje za mene znači neprestano upoznavanje partnera kroz iskrenu komunikaciju i zajedničko provođenje vremena. Ističem neprestano jer se i ja i on mijenjamo.

No, često u želji da drugome bude lijepo krenemo razmišljati na sebičan i oholi način koji se lako pretvara u optuživanje, prigovaranje i žaljenje. Ponekad nismo svjesni štete koju radimo takvim ponašanjem, a koje se sastoji od misli poput:  „Sve sam sâma učinio/la, a on/a nije ni mrdnuo/la“, „Bezbroj puta sam mu/njoj ponovio/la, a on/a se nije promijenio/la“, „Ne želim ja uvijek prvi/a nešto započinjati“, „Osjećam se loše kada se on/a tako ponaša“…  Ili se ljutimo kada partner/ica ne spusti WC dasku, a rekli smo nebrojeno puta, osjećamo se povrijeđenima jer nismo dobili očekivani dar, nismo dobili pohvalu i priznanje za očišćenu kuću… Dodajte što želite.

Kada biramo ovako se ponašati onda gledamo na odnos kao na uzročno – posljedičnu vezu. Povezujemo partnerovo ponašanje sa svojim osjećajima. Vjerujemo da ćemo se zbog onoga što partner (ne)napravi, mi lošije ili bolje osjećati. Vjerujemo da našim ponašanjem upravljaju postupci mojeg partnera.

Prisjetimo se osjećaja kada radimo nešto za što vjerujemo da će razveseliti našeg partnera. Sama pomisao da ćemo partneru pružiti nešto lijepo nas veseli pa smo sretni i kada to činimo. Nitko nas ne prisiljava da to radimo. To je naša ideja. Tijekom te radnje mislimo pozitivno, prisjećamo se prekrasnih zajedničkih trenutaka, osjećamo se samopouzdano i da brinemo za partnera. No, upamtimo, to je naša ideja o tome što bi se moglo svidjeti našem partneru.

Ponekad se dogodi da sami sebe razočaramo svojim očekivanjima od drugih. Na primjer, kada očekujemo da će partner prepoznati naš trud, pohvaliti nas, da će se zbog onoga što mi radimo osjećati sretno, da će biti baš kako smo u svojoj glavi kreirali pa se tako ne dogodi, tada svo naše veselje odjednom pada u vodu. Zatim krećemo s mislima da nikada ništa nije dovoljno dobro, da mi nismo dovoljno dobri, da nas partner ne cijeni, da ne prepoznaje naše znakove pažnje i još štošta izvučemo iz čarobne kutije prošlosti zbog čega smo sve više nesretni.  Kada tako razmišljamo vjerujemo da je naše ponašanje uvjetovano ponašanjem drugoga, a ne da smo mi odlučili nešto napraviti i time biti zadovoljni zbog sebe. Prisjetimo se da nas nitko na to nije natjerao već da smo mi došli na tu ideju jer brinemo da stvorimo uvjete u vezi za koje vjerujemo da su dobri.

No, u situacijama u kojima pogledamo ono što se događa iz druge percepcije, kada se ponašamo na način da unatoč neispunjenim očekivanjima nastojimo partneru pružiti podršku, saslušati ga kako je i što želi, tada vjerujemo da naše ponašanje nema veze s ponašanjem drugoga. Tada vjerujemo da smo mi glavni glumci u našem životu i da u svakom trenutku radimo najbolje što znamo kako bi nama bilo dobro. A kada smo mi dobro, dobro je i osobi uz nas. Preuzimanjem odgovornosti za vlastito ponašanje i razgovorom s partnerom se povezujemo. Kada vjerujemo da u svakom trenutku biramo što ćemo raditi i pritom sebe ne promatramo kao žrtvu (meni je loše jer nije postupio kako želim) ili progonitelja (on nije napravio ono što sam očekivala) onda se usklađujemo. No, i tada ne znači da će se naša očekivanja ispuniti!