IZBOR

Photo: pexels.com

U situacijama u kojima nismo zadovoljni nečime što se oko nas događa, nečijim postupcima koje tumačimo kao da su protiv nas ili kada nismo zadovoljni načinom na koji smo se ponašali prema drugima jer nismo time postigli kod drugoga ono što smo zamislili često nam se čini kao da nemamo izbor.

U posljednje vrijeme suočavamo se s ugroženom primarnom potrebom, a to je potreba za preživljavanjem. Zatečeni smo pojavom virusa o kojemu malo znamo i koji je mnoge potaknuo na drugačiju percepciju vlastitog života. Neki od nas su se suočili i s potresom koji je zapravo puno gori od virusa. Potres apsolutno ne možemo kontrolirati dok je virus za nas okolnost u kojoj možemo mijenjati postupke na način da budemo i dalje zadovoljni. Ovdje neću pisati o potresu jer je to tema za sebe. Odlučila sam pisati o izborima koje imamo u svakoj situaciji koliko god se oni činili nemogućima.

Izbore činimo svakodnevno i vrlo često ih nismo svjesni. Biramo hoćemo li stati na crveno svjetlo na semaforu, biramo slušati drugoga dok nam govori, odlučujemo hoćemo li kuhati ili ne, biramo način provođenja slobodnog vremena… Izbori nisu laki i najviše dolaze do izražaja kada se nađemo u vrlo teškim životnim situacijama poput gubitka voljene osobe, razvoda, gubitka posla, prekida prijateljstva…

Ovih dana biramo kako ćemo provoditi vrijeme u izolaciji i u krugu obitelji s kojom zapravo i nismo baš navikli provoditi toliko mnogo vremena. Čitam mnogo izjava po društvenim mrežama o težini usklađivanja vođenja kućanstva, vremena s djetetom, vremena s partnerom, posla od kuće, kuhanja… dodajte što želite. A onda s druge strane postoje oni kojima je izolacija dobro došla, koji su predahnuli od silnih obaveza, usporili, koji organiziraju vrijeme tako da budu svjesni da su oni ti koji imaju kontrolu nad njime, koji su se odmaknuli od ljudi koji ih umaraju. Ja spadam pod ovu drugu skupinu.

Teško je, da. Teško je živjeti sâm s djetetom, teško je zaostajati u poslu jer nisam majka koja dijete stavlja pred ekrane da bih mogla raditi, teško je imati samo 2 sata u danu slobodna u koja pokušavam ugurati čitanje, kuhanje ručka, posao, pisanje, tuširanje i nabavku.

No, ne pišem ovo da bih kukala. U uspoređivanju svih silnih različitih situacija shvatila sam da je svakome njegova najteža. Shvatila sam da imamo izbor biti zadovoljni onime što imamo ili ne. Shvatila sam da mogu odabrati način na koji i koliko ću vremena provoditi s djetetom, hoću li i kada izaći u šetnju, hoću li danas kuhati ili neću, ispeglati rublje ili ću sutra. Kada osvijestim da sve što radim i mislim – biram onda mi moja situacija postaje blagoslov, a ne kukanje. Okolnosti smatramo teškima kada su suprotne našim željama. A nesretnost proizlazi iz nedovoljne osviještenosti da i u tim okolnostima imamo izbor. Tako imamo izbor hoćemo li sâmi kuhati, peglati, pospremati i raditi istovremeno ili ćemo i druge zamoliti za pomoć ili pak odgoditi posao za koji dan. Ukoliko nam to nije opcija onda razmisliti što nam predstavlja sva ta silna briga oko savršeno uređenog doma, skuhanog ručka, savršeno odrađenog posla bez ičije pomoći.

Ne, to nije nimalo lako. Kada krenemo s nabrajanjem svega čime nismo zadovoljni i što bi voljeli drugačije, teško je preokrenuti misli. Ono što meni pomaže je spoznaja da imam moć pozitivno misliti baš kao što sam uspjela krenuti s negativnim mislima. Pozitivno mišljenje je za mene razmišljanje o stvarima koje me okružuju i u kojima sam sretna. Razmišljanje o mojim osobinama i postupcima koji me čine sretnom. Zahvalnost za ono što imam.

Biram biti prisutna. Biram provoditi vrijeme s djetetom. Biram jesam li zadovoljna sobom. Biram ono o čemu razmišljam. I na kraju sam sretna jer sam odabrala biti zadovoljna.