KOJOM BOJOM BOJIMO SVOJA SJEĆANJA?

Photo: unsplash.com

Neki dan sam se prisjećala svog medenog mjeseca u Italiji. Trajao je tri tjedna. Prisjećala sam ga se s osjećajima veselja, zahvalnosti i divljenja ljepoti Italije koju sam tada doživjela.

Vjerojatno nam je svima poznata ona rečenica da se ljudi s godinama mijenjaju. Vaš partner nije isti kao onaj u kojeg ste se zaljubili. Vi niste ista osoba koja ste bili prije 10 godina. No, to znanje da se ljudi s godinama mijenjaju često samo posjedujemo, a zapravo ga ne integriramo. Naše se nerazumijevanje ponašanja partnera s godinama povećava. Isprepliću se s našim novim očekivanjima od partnera, očekivanjima od nas samih i novim okolnostima u kojima se s vremenom nađemo. I odjednom nas zatekne ono što već znamo: „Ljudi se s godinama mijenjaju.“ No, nekako nam je teško prihvatiti da se takvo nešto događa baš nama.  

Unatoč neočekivanoj okolnosti u kojoj sam se našla i unatoč svemu što nisam priželjkivala, nisam htjela razmišljati o nekadašnjim lijepim trenucima na ružan način. Nisam dopustila samoj sebi da na svoju prošlost gledam kao na grešku ili da se samookrivljavam zbog postupaka koje sam tada radila. Razmišljam o prošlosti i ne zaboravljam ju. Ali vjerujem da sam radila odabire u koje sam tada vjerovala. U tim trenucima radila sam najbolje što sam znala. Da sam znala drugačije onda bih se drugačije i ponašala. Time ne opravdavam svoje loše postupke već dopuštam sebi razumijevanje vlastitog ponašanja, ali i ponašanje druge osobe. A ono što mogu danas raditi jest postupati drugačije ukoliko tako želim i ukoliko vidim da mi dosadašnja ponašanja nisu korisna. Prošlost ne mogu promijeniti niti želim. Da je nije bilo, ne bih danas imala prekrasno, blago, brižno, vedro, samostalno i hrabro dijete. Ne bih bila bogatija za jedan predivan odnos u kojem mijenjam svoja ponašanja i u kojem radim samoprocjenu kojom brinem za dijete.

Kakvom bojom razvedeni ljudi boje svoja sjećanja? Uzimaju li dotadašnji život kao vlastiti odabir koji je bio ispunjen srećom ili ga preplave crnilom i optuživanjem? Ono što često zaboravljamo jest da smo u određenom trenutku u životu donijeli određene odluke iz nekog tada nama posebnog razloga. Tada smo ih obojili svojom najdražom bojom. Prihvatimo sebe u prošlosti. Uzmimo prošlost kao najbolje iskustvo koje smo imali u tom odnosu. Nesretni smo kada nezadovoljstvo trenutnom situacijom preplavi sve što nam je nekada bilo lijepo i za što priželjkujemo da se nikada nije dogodilo. Neprestanim premotavanjem filmova iz prošlosti, žaljenjem, (samo)okrivljavanjem, nerazumijevanjem, ne opraštanjem bojimo svoja sjećanja tamnim bojama.

Kada sam se razvela imala sam priliku čuti mišljenje jedne žene koju je suprug ostavio s troje djece. Na upit što ju je privuklo njezinom bivšem suprugu, odgovorila je jezikom mržnje, netrpeljivosti i nerazumijevanjem. Sve što je nekada percipirala lijepim, ugodnim i željenim, sada percipira pogreškom. Odlučila je zbog nekih suprugovih postupaka, koje ona ne odobrava, cijelu njihovu zajedničku povijest obojiti sivilom.

Da se vratim na svoju Firencu… ostala je prekrasna, sunčana, topla, nasmijana i voljena. Takvom ju želim pamtiti. Kao jedno od najljepših životnih putovanja.

Kojom bojom ste obojili svoja sjećanja?