OČEKIVANJA NAŠA SVAGDAŠNJA

Photo: pexels.com

Ovih dana prolazim kroz uspješno odvikavanje od pelena koje se dogodilo u doslovno 2 dana. Da, tako kratko. Prošlo ljeto sam pokušavala 3 tjedna, ali je išlo mojom silom, a ne na temelju spremnosti djeteta. To me potaknulo na pisanje teksta o našim očekivanjima od djeteta i našem ustrajanju da se naše idealne, zamišljene slike ostvare.

Koliko smo kao roditelji ponekad opterećeni vlastitim očekivanjima od svoje djece i svijetom koji smo mi zamislili za njih jer smatramo da je tako najbolje?

Roditelj je u ulozi osobe koja djetetu pruža okolnosti za zdrav i kvalitetan razvoj. Često, u nastojanju da djetetu pružimo najbolje, spotičemo se u situacijama u kojima grčevito želimo da se naša očekivanja ispune. To može biti iščekivanje biti prvih koraka, odvikavanja od pelena, spavanja djeteta u vlastitom krevetu, samostalnog hranjenja… nadodajte ono što vam je bilo bitno. Prisjetite se tih svojih zamišljenih ideja načina na koji bi bilo najbolje da dijete nešto napravi i zašto vam je to bilo važno. Prisjetite se svojeg ponašanja i misli kada se ono što očekujete od djeteta nije ostvarilo. O čemu ste razmišljali? Kakvu povratnu informaciju ste davali djetetu? Kako ste se osjećali?

Iako svatko od nas želi svojem djetetu najbolje (kakav god bio roditelj) i tvrdimo da „dijete samo zna kada je spremno za novi pothvat u životu“, ne dopuštamo uvijek da se taj tempo odvija onako kako dijete želi. Svatko od nas ima određeno očekivanje odnosno zamisao kada je nešto i u kojem trenutku idealno za naše dijete. Jer, ipak, tko poznaje dijete bolje od nas??

Film Bohemian Rhapsody, koji sam napokon pogledala neki dan, podsjetio me na ovu temu: mladog Freddija otac ne prihvaća zbog slike koju si je otac stvori o u glavi. Zbog svojih zadanih očekivanja od djeteta odlučuje godinama ne razgovarati s njim, pasivno agresivan je, ne pruža mu potporu već nameće svoje mišljenje i svoju zamišljenu ideju djeteta. A Freddie ustraje na ispunjavanju svoje ideje bez obzira na mišljenje oca.

Mi roditelji ponekad želimo kroz svoje dijete ostvariti svoje neispunjene snove. Ne želimo da dijete ponavlja naše greške, želimo da naše dijete bude uspješno u životu po nekim našim kriterijima, a zaboravljamo da su trud i napor iskustveno učenje, zaboravljamo način na koji smo mi učili na vlastitim pogreškama i koliko smo bili uporni bez obzira na mišljenje naših roditelja. A danas smo samostalni ljudi. Imamo svoju djecu. Djeca ne uče kroz naša nego kroz vlastita iskustva. Sjetimo se koliko nam je ponekad nedostajala samo podrška roditelja kada smo slijedili svoje snove. Nismo tražili savjet, a još manje prodike. Dovoljna nam je bila prisutnost, slušanje i razumijevanje.

Dijete je izvrstan primjer načina na koji zadovoljavamo svoje potrebe. Djeca sve rade samo zbog sebe. Djeca ne razumiju ucjenu i ne razumiju tugu i ljutnju. Djeca nisu pakosna i nisu ohola. Djeca odluče nešto napraviti baš kada ona to žele i baš zato što se osjećaju spremnima bez obzira na naše oduševljenje, nagrade koje im dajemo za uspješan samostalan odlazak na toalet, bez obzira na naše suze radosnice ili pak naše prodike i ljutnju jer nije napravilo to što smo očekivali. Djeca mnogo toga razumiju prije nego što poduzmu, ali čekaju trenutak spremnosti. 

Ono što je djeci potrebno od nas je osjećaj prihvaćenosti, podrške i osjećaj primjećenosti. Odnos s djetetom gradimo na razumijevanju, ohrabrivanju, razgovoru u donesenim odlukama, promišljanju o postupcima prema nama samima i drugima. Kada djecu uključujemo u planove, kada im dajemo izbor i slušamo ga onda gradimo temelje za budući odnos u kojem vladaju međusobno povjerenje i poštovanje.