“NE MOGU” DAN

Photo: pexels.com

Jutros me moje dijete, nakon mojeg cjelonoćnog ustajanja zbog njegovih burnih snova, probudilo oko 5 sati ujutro. Spava u svojem krevetu, ali danas nije imalo namjeru tamo i ostati pa sam ga uzela sebi. Ovoga puta nisam inzistirala na tome da ostane u svojem krevetu unatoč tome što obožavam spavati. Na miru. Slijedili su oni prizori guranja roditelja rukama i nogama na što sam mu okrenula leđa i samo poručila da spava. Palčica je cijeli dan zahtijevala nošenje na rukama, a ukoliko bih to odgodila, plakala je i vikala. Na svaki moj prijedlog ili molbu dobivala sam odgovore: „Ne“ i „Neću“. Bacanje stvari je bila normalna pojava nakon čega bi uslijedilo njezino okretanje leđa i ignoriranje mene. Na moje pokušaje uspostavljanja kontakta očima gledala je svugdje samo ne u mene i smijuljila se. Na moj ozbiljan izraz lica prasnula bi u smijeh.

Kuhanje ručka prošlo je uz vrištanje, plakanje iz vedra neba i bacanje pribora za jelo. Ručak je prošao uz nedoumice bi li jela ili ne i guranjem tanjura što je završilo prekidanjem jela pa se plakanje nastavilo. Presvlačenje pelena počinjalo je mojim molbama, a završavalo obuzdavanjem Palčice uz njezine plač i vrisku. Na prijedlog odlaska u šetnju odlučila se igrati s kućicom za lutke kojom se nije igrala zadnja 3 mjeseca. Ignorirala me, lupala vratima sobe i vrištala pa je na kraju izlazak iz kuće bio takav da je cijela ulica znala da izlazimo van. Ostatak dana prošao je mojim pokušajima smirivanja, ali i lomljenjem njezinog karaktera. Molila sam, ignorirala, branila neke stvari. Na kraju sam sjela na tepih i čekala. Čekala sam ju dok nije došla do mene, uplakana i ozbiljna, nakon čega me zagrlila i dala mi pusu. No, kasnije pranje zubi prošlo je ponovno kroz viku i plač, a odlazak na spavanje bio je najteži pothvat u danu.

Zatvorila sam vrata spavaće sobe i izdahnula. Sjela sam na pod i bila u tišini.

Vjerujem da svi imamo ovakve dane. Oni su nam još teži ukoliko smo sâmi s djetetom i nemamo pomoć roditelja/rodbine/teta čuvalica. Vjerujem da se svakome od nas čini da je onome drugome lakše nego nama. Ovdje nije riječ o tome kome je od nas lakše ili teže. Svakome je njegova situacija dovoljno teška. I sebično je uspoređivati i osuđivati postupke drugih.

Osjećate li da niste dovoljno dobar roditelj? Da ne odgajate dobro svoje dijete?

Čeznete li da netko drugi ponekad preuzme umjesto vas i da imate pomoć partnera?

Odnos smo ja i dijete. I oboje imamo svoje potrebe koje su vrlo različite i u različitim su okolnostima. Ovdje se radi o percepciji. Kako ja vidim sebe u ovome u čemu jesam. Kakvo imam iskustvo s djetetom i kakav odnos gradim s njime. U redu je imati najgori dan, u redu je preispitivati se (jer tada radimo za odnos i razmišljamo što možemo bolje – a to je sve samo ne loše), u redu je pasti i misliti kako nisam dovoljno dobar roditelj. A ono što je ključ svega jest spoznaja da sam dao sve što sam mogao i najbolje što sam znao. U kakvoj god situaciji da jeste.

Ono što je meni pomoglo jest znanje da djeca nisu svjesna svojih postupaka, da ne mogu kontrolirati svoje emocije, ne razumiju ih i nemaju iskustvo kao odrasli da bi mogla procijeniti koje je ponašanje sigurno za njih i brižno prema drugima. Djeca se ne ponašaju s namjerom da nanose bol drugoj osobi. Ona ne znaju zašto su žalosna i ne znaju objasniti svoje postupke. Nekoj djeci u jakim emocijama pomaže dodir i zagrljaj, neka ne žele dodir i potrebno je ostaviti ih na miru i ignorirati ih. Ja u takvim trenucima ignoriram uz izjavu da to nije lijepo ponašanje, a u situacijama smirenosti zbližavam se s njom, igram se, slušam ju i dajem do znanja da ju slušam, razgovaram, hvalim lijepo ponašanje.

Ključem odgoja smatram dosljednost: dijete nikada ne smije pobijediti, dijete nije šef i dijete snosi posljedice za svoje ponašanje kao i odrasli. Djeca vole granice. Djeca putem uspostavljanja granica upoznaju kako svijet funkcionira, uče primijetiti drugu osobu, znaju prosuditi što je dobro ili loše za njih, imaju svoj stav i zauzimaju se za sebe. Odnos s djetetom se ne izgradi preko noći. Odnos s djetetom gradimo cijeli život. A plodove vidimo tek nakon drugo vremena. Važno je da ste vi u redu s onim što radite.